Dolazimo iz zemlje u kojoj je asfaltiranje nekih kozjih staza, uglavnom pred izbore, ne samo dokaz da lokalna politika nešto radi, nego uz redovne kršćanske obrede predstavlja i jedini društveno-kulturni događaj većinu godine van velikih gradskih centara. Teško je, očito dolazeći iz podneblja nemjerljivog kulturnog bogatstva, onda vidjeti da nisu svi dijelovi ovog svijeta u jednakom položaju. Jedna od manje sretnih zemalja je očito Čile, gdje, kako nam i ime ovog disonantnog death/ black sastava i kaže - asfalt tuguje. Ne znam gdje je zapelo, ali ne sumnjam, zlokobno se prisjećajući svojedobno antologijske i simbiotičke veze stranke na vlasti i prometnog fakulteta - da imamo pregršt stručnjaka koji bi mogli pomoći braći Čileancima da ostvare naš nivo kulturne supremacije. Prvi mu je album pa moram nekako popunit uvod. Šta buljite?



Album otvara 'Stranded navigation', koja ne skriva svoje namjere iza dugog atmosferičnog intra, već odmah prvim riffom daje za naslutiti što nam se sprema. Ono što s druge strane iznenađuje je više rokenrolskiji ili bolje reći blekenrolskiji riff koji se nastavlja na samo otvaranje pjesme. U riffu koji slijedi se zato očituje i glazbeno naslijeđe prostora Latinske Amerike, no ipak ovdje govorimo o ekstremnom metalu koji evocira grandiozne atmosfere bez nužnog oslanjanja na klavijature. Kroz svoje izmjene pjesma nagoviješta album koji ne bi trebao biti dosadan.

Druga 'Embracing space' počinje blekerski, sa disonantnim death twistom, očit je i utjecaj Mayhema, pogotovo u središnjem dijelu pjesme. Kao da su mene pitali. Gušt ovog albuma je već na drugoj pjesmi porastao eksponencijalno, a s time i očekivanja. Pjesmu 'Pessimist' otvara monolitniji riff, i ona je u svom inicijalnom dijelu sporija i grandioznija od svojih prethodnica, te sa blast beat artiljerijom započinje tek na polovici pjesme koja traje nepune dvije minute. Kraj je malo življa varijanta atmosfere sa početka, i komotno je mogla biti i duža, pa sve i da time riskira pad u formulaičnost.

'Stormveil' otvara atmosferičnim black riffom koji se zlokobno nadvija nad spori i monolitni death, prije nego i ona krene u svoje logične ekstreme relativno brzo. I ova stvar je relativno kratka (3:19) te je ili izmjenama sporih i brzih riffova, ili ubacivanjem nekog dodatnog elementa mogla biti itekako dulja. Ovo je jedina ozbiljnija zamjerka, za one man projekt na svom prvom izdanju. Dare I say da imamo novog nadarenog učenika u razredu, molim da se suzdržite od vršnjačkog nasilja.

Peta pjesma se zove 'Hex', i počinje varijacijom na neki atmo black, ali se i ona vraća prokušanoj formuli gdje se mrak i magla dobivaju ne nužno kroz lošu produkciju ili korištenje simfonijskih elemenata, već kroz black metal nadogradnju na monolitne death temelje. Odličan nastavak albuma i još jedna koja, atipično za ovaj žanr, traje ispod 3 minute. 'Perpetually inexorable fall' samo nastavlja ovaj sonični kolaž deatha i blacka u jednu fresku atmosferične metal mistike. Album svom kraju privodi pjesma 'Stug' koja ne odudara od formule i aranžerskog nivoa albuma.

Prvi album pa ovako. Postavlja lik standarde. Da je malo produžio i napravio koju varijaciju na atmosferične riffove mogao je dobiti puni album (da, ovo je EP), ali bi time riskirao pretjeranu repetativnost, pa makar ja smatrao da se moglo, ali ako je ovo ikakva indikacija godine u undergroundu, rekao bih da nam se dobre stvari pišu.

Naslovi 1. Stranded Navigation, 2. Embracing Space, 3. Pessimist, 4. Stormveil, 5. Hex, 6. Perpetually Inexorable Fall, 7. Stug

Ocjena (1-10): 9,7

marko šiljeg // 28/01/2024