Industrijska proizvodnja hrane je omogućila stvaranje velikih količina robe koja može dugo stajati, koja ne ovisi o vremenskim uvjetima ili godišnjim dobima, i koja je otežala pod izrazitom upotrebom kemijskih supstanci, neadekvatnih načina zbrinjavanja životinja i sveobuhvatnog i sustavnog zlostavljanja radnika te robe koja se prerađuje i 'štanca' nemilosrdno i svesrdno. Namjerno koristim riječ roba jer se u slučaju pogleda iznutra na ove industrijske pogone ne može zaključiti da se radi o živim bićima, i drugim prehrambenim proizvodima, koji u beskonačnom ciklusu prerade i obrade, dobivaju bilo kakvu veću važnost od one u datome trenutku. Redatelj ovoga filma ne pokreće nikakvu auditivnu poruku koja bi pratila scene, nema konvencionalne naracije, ovdje slike pričaju cijelu priču. Cijeli film se sastoji od kadrova u kojima nema nametnute priče, a sve što se odvija pred kamerom tiče se rada unutar velikih industrijkih postrojenja u kojima se prerađuje i obrađuje hrana, tj. roba. Gledamo krave koje se vidno tresu zbog pogleda na druge lešine svoje vrste, dok isščekuju isti sudbinu, pa krave koje stoje u metalnim odjeljcima i čekaju dok aparati isisavaju mlijeko iz njih. Pored prizora u kojima se bikovi namještavaju na ženke samo kako bi im radnici spermu spretno i brzinski uhvatili, i spremili u posebne boce za analizu, svjedočimo prizoru carskog reza krave - to je jedna od šokantnijih scena u filmu, a ujedno i jedna od manje jasnijih i pročitanijih - najlogičniji zaključak jest da krave jednostavno ne mogu pororditi prirodnih putem ili da je njihova trudnoća jednostavno prespora za zahtjeve tvorničkih pokretnih traka. Redateljska odluka da film bude 'nijem' pogađa u samu srž otkrivanja onoga što nam je skriveno kao konačnim konzumentima, bez prodika i moraliziranja. Mi smo promatrači te ovisno o kompromisima i mogućnostima konzumacije prihvaćamo stanje takvo kakvo jest. Utjecati na takvu glomaznu industriju se jednostavno čini apstraktnim činom bezuspješnog bacanja u prazninu očaja i ludosti. S druge strane uvijek postoje načini i pristupi koji omogućuju konzumaciju hrane koja nije izmučena i kemijski pretučena - organski uzgoj postoji, ali za takvu promjenu na globalnom planu treba pomaknuti i podići zatvorene sisteme okovane novcem i političkom moći. No film se treba promatrati unutar onoga što prikazuje. Ni ljudski dronovi koji rade u tvornicama ne dobivaju puno bolji tretman od životinja i drugih prehrambenih proizvoda. Izmučena lica, rijetke promjene u raspoloženju, robotizirana radnja tokom cijeloga dana, potpuno isti okoliš koji prati i jadne životinje. Jedan od rijetkih dijelova filma koji djeluje nestvarno i sa nekog posve drugog svijeta je segment u kojemu gledamo dvojicu radnika u rudniku soli. Prekrasne, visoke dvorane nakratko nas vode iz svijeta horora i užasa, u neko drugo, fantastično područje. Kako je došlo, tako i brzo nestaje. Film završava, a misli se tek počinju formirati. Kruh naš svagdašnji je snimljen 2005. godine i tek je ove godine stigao u naša kina, ali uspješno se nadovezuje na Hranu, d.d. koji je igrao nekoliko tjedana prije i zajedno čine dokumentarce koji na drastično drugačiji način pričaju o istoj temi, a da u isto vrijeme ne oduzimaju ništa drugome ostvarenju. Ovakve filmove bi trebalo uvesti u školski kurikulum.

ocjena filma [1-10]: 8

robert tabula // 19/02/2012