Mozaička priča o životu stanovnika današnjeg Los Angelesa novi je scenaristički uradak Paula Haggisa, najpoznatijeg kao scenarista "Million Dollar Baby" Clinta Eastwooda, a ujedno i njegov redateljski debi. U njemu pratimo živote nekoliko različitih sudbina koje se križaju u nepuna dva dana na ulicama LA-a: uspješan tamnoputi par čiji se zajednički život počinje raspadati nakon maltretiranja bijelačkog policajca, usamljena supruga javnog tužitelja (bijela) kojoj svi rasistički strahovi izbiju na površinu nakon što ju opljačkaju dvojice mladih crnaca (od kojih jedan na duhovit, ali zatucan način objašnjava rasizam i rasni poredak), mladi policajac nadobudan u želji da učini "the right thing" (što kasnije vidimo da je u takvom okolišu jako teško), iranski doseljenik koji ne razumije Ameriku i njen svijet, bivši član Hispano bande koji danas pokušava svojoj obitelji pružiti bolji život... U filmu imamo toliku količinu rasizma od svih uključenih strana, vjera, nacionalnosti i rasa koji obitavaju u LA-u, da se jednostavno pitamo kako je uopće suživot tamo moguć. No, film pokazuje da ipak je, na način day by day... Sam scenarij je stvarno dobar, em fino povezuje likove i njihove sudbine, em to sve začinjava finim dijalozima i mjestimičnim britkim opservacijama i humorom. Glumačka ekipa je svoje odradila također dosta dobro, fino je vidjeti neka (nova) mlada lica (Ryan Phillippe, Bahar Soomekh), uz iskusne kolege (Matt Dillon, Don Cheadle) - jedini koji ne dobiva prolaznu ocjenu je Brendan Fraser kojem bolje pašu mumijske i ine uloge. Posebna je priča Sandra Bullock koja, iako je svoju minutažu skroz fino odradila, je o toj ulozi pričala kao o-moj-bože-koliko-sam-se-potrudila u jednom intervjuu kojeg nedavno pročitah što nekako dovodi do razočaravajućeg zaključka o njoj i njenom pojmu dobre glume (uopće ne ulazeći u to kakva je ona glumica, tu nije imala takvu minutažu da bi mogla napraviti nešto tako ohoho).

Čini mi se da je osnovni problem kojeg ja imam s filmom spomenuta činjenica da je to prvi redateljski uradak inače očigledno nadarenog scenarista (koji je btw ideju za film dobio nakon što je stvarno doživio krađu automobila na način prikazan u filmu, još tamo davne 1991.). I za prvijenac nije uopće loš, dapače, ali si je Paul možda zadao previsok cilj uzevši u obzir kompleksnost priče. Naime, nekoliko scena u filmu me je "lupilo" na racionalnoj bazi, ali ne i na emotivnoj (iako bi to po prirodi samih scena trebao biti njihov cilj) - gledajući recimo scenu u kojoj mladi Hispanoamerikanac daje nevidljivi štit svojoj kćerci da joj pomogne odagnati strah koji se naselio u nju od kad je zalutali metak uletio u njihov stan, moja mentalna reakcija je bila "Uuu, ovo je dobro", ali na emotivnoj razini se nije ništa posebno promijenilo. Nedovoljno dobar redatelj koji bi odličan materijal znao pretvoriti u efektno djelo koje bi onda prenijelo željene emocije na gledatelja (i koji bi u rukama iskusnijeg i inovativnijeg redatelja lako bio mali masterpis)...

Da se razumijemo, "Crash" je zanimljiv film (pogotovo priča), vrijedan gledanja ali sigurno nije vrijedan Oscara za najbolji film, iako o toj nagradi i ne mislim bogznašto...

ocjena filma [1-10]: 7

sale // 27/03/2006

PS: Na momentne me "Crash" podsjetio na "Magnoliu" P. T. Andersona ne samo zbog očite sličnosti u mozaičnom načinu pričanja priče (trend prisutan u zadnje vrijeme, od Altmanovih "Short Cuts", preko Tarantinovog "Pulp Fiction", pa do "Magnolie" i "Traffica" i dalje), već i zbog upotrebe glazbe u jednoj sceni (mada, hej, nije to genijalan glas Aimee Mann), a da o katarzičnom snijegu, nesvakidašnjoj pojavi za LA (sjećate se žaba u "Magnoliji"?) i ne govorim.