Dok se "Crying game" Neila Jordana pojavio u kinima, novinari koji su pisali o filmu su bili zamoljeni da ne otkrivaju onaj sočan detalj iznenađenja u filmu kojeg se, ako ste gledali film, sigurno sada prisjećate s osmijehom na licu. Distributeri filma "25th Hour" zasigurno to nisu tražili jer film nema takvu "caku", ali obzirom da spada u onu skupinu filmovima u kojima se priča raspleće tijekom cijelog trajanja filma, pa tek u drugoj polovici istoga sve malo više sjeda na svoje mjesto, o sadržaju ću vrlo kratko.

Monty Brogan (Edward Norton) je narko diler kojega je policija provalila i koji se sprema na duži period boravka u kazneno-popravnoj instituciji zatvorenoga tipa. U filmu pratimo njegov posljednji dan na slobodi u kojem on pokušava riješiti stvari sam sa sobom, sa svojom dvojicom najboljih prijatelja, sa djevojkom u koju više i nema toliko povjerenja te sa svojim ocem koji sebe krivi za sinovu propast.

Pohvala priči (prvi scenarij 33-godišnjeg Davida Benioffa, po njegovoj noveli) ide prvenstveno zbog odabira originalne teme - nabrojite mi 5, možda čak i 2 bi bilo dovoljno, filma u kojima pratimo dramu glavnoga junaka pred odlazak u zatvor. Najčešće gledamo ili mafijaške filmove u kojima se zatvor samo sporadično spominje (netko je otišao, netko je izišao) ili pak zatvorske drame smještene među bodljikavu žicu i neprijateljski nastrojenu okolinu. Ali ono između, osjećaj prvog odlaska u tak divlji svijet, je nešto sasma novo u modernom holivudskom filmu, barem koliko mene sjećanje služi. Monty je vrlo netipični lik iz narko miljea, on nije grubijan, on je "nice looking white guy" (hej, pa pričamo o Eddiju Nortonu, ne zaboravimo to!) i on je svjestan da će već prvu noć doslovno najebati. And that scares the shit out of him...

U posve drugom planu je ubačena i priča zaljubljenog profesora u svoju cca 17-godišnju studenticu koja bi se lako mogla pretvoriti u cjelovečernji film, ali ovdje u izvedbi standardno vrlo dobrog Philip Seymour Hoffmana uspješno daje dodatni dojam zbunjenosti i izgubljenosti. Kod Spike Leea se moraju znati dvije stvari: ako ste gledali bilo koji njegov film (Clockers, Summer of Sam, Jungle Fever, Mo' Better Blues, Do the Right Thing), znate da se u njima uvijek povlače i međurasna i međunacionalna pitanja života tih zajednica u SAD-u. Točnije, New Yorku, jer je Spike, baš kao i još jedan legendarni redatelj koji taj grad ne napušta čak ni radi odlaska na ceremoniju dodjele Oscara (pih!), zaljubljenik u njega. Odajući počast svome gradu, radnja je smještena u post razdoblje za Amere vrlo nenadanog i prvenstveno šokirajućeg, a tek tada tragičnog, 11/09, te sadrži i masu scena u kojima se vidi Spikeovo odavanje počasti što mrtvim vatrogascima, što mrtvim blizancima. No, u taman tako doziranim scenama da to ne pređe u preveliku patetiku. Sve u svemu, nešto mirnije Spikeovo izdanje (iako su izbrojili da u jednoj sceni obračuna samim sa sobom Monty iliti Edward izgovori 40 puta "fuck", daleko je to od nekih ranijih Spikeovih ostvarenja), ali i dalje nosi onaj njegov trademark kvalitete.

A Eddie? On i dalje ostaje jedan od naj glumaca mlađe generacije danas...

sale // 15/09/2003