"Čaj u četiri, večera u osam, ubojstvo u ponoć" je slogan kojim je reklamiran posljednji film Roberta Altmana. 1932. je godina, mjesto radnje je englesko selo gdje je okuplja brojno društvo engleskih plemića koji dolaze u lov. No, navečer dolazi i do ubojstva - žrtva je stari William McCordle kojeg je nekoliko ljudi zbog raznoraznih razloga željelo vidjeti mrtvog pa je krug potencijalnih ubojica poveći.

Ovako ukratko prepričan, film se čini kao još jedan krimić iz pera majstorice toga zanata Agathe Christie. Poveznice s njom apsulutno postoje, tim više što se radnja dešava na tom mjestu i u tom vremenu koje je ona često opisivala, no zaustaviti se samo na njoj bila bi čista nepravda prema ostatku ovog višeslojnog filma, pogotovo ako umemo u obzir da do ubojstva dolazi tek nakon sat vremena filma. U tom prvom dijelu filma Altman nam prikazuje život engleskog plemstva i njihovih slugu koji je u čistoj suprotnosti s onim što smo navikli vidjeti u filmovima Jamesa Ivoryja i njegove ekipe (The Remains of the Day, Howards End). Dok je tamo odanost gospodaru najvažnija, a urednost i diskretnost se smatraju obaveznima, ovdje skoro da i nema scene u kojoj netko od posluge ne puši, trača svoje ili tuđe gospodare ili čak muti nešto s njima (plemstvo je često prikazano kao vrlo pohotno društvance kojem u tom slučaju ne smetaju klasne razlike). Zanimljivo je vidjeti i hijerarhiju koja postoji "ispod stepenica" (uloge na odjavnoj špici su naime tako označene; "ispod stepenica" označava poslugu, a "iznad" vlasteline) po kojoj se sluga naziva po imenu svojeg gospodara ("jer je tako lakše"), a status sluge je ovisan o tituli njegovog gospodara. Sobe posluge su male, tamne i neudobne, za razliku od onih gore. I ništa nas to zapravo ne treba čuditi, da nije bilo Ivorya i njegove očite opčinjenosti engleskim plemstvom. Zanimljivo je i znati da Ivory nije, kako bi se dalo pomisliti, rođeni Britanac; Amer je kao i Altman i od njega je mlađi nešto malo više od tri godine!

Klasično za Altmana, film obiluje mnoštvom likova čije međusobne (skrivene) veze otkrivamo postepeno. Gluma, kako to već u njegovim filmovima (i filmovima još jednog majstora, Allena) je izuzetna - od već poznatih faca (Kristin Scott Thomas, Helen Mirren, Michael Gambon, Emily Watson) do onih nešto manje znanih. Posebna je priča izvrsni Stephen Fry (aka Jeeves!) u ulozi smušenog policijskog inspektora koji nema ni takav autoritet da u društvu stigne reći svoje prezime do kraja i kojeg njegov policajac poput kakvog anđela čuvara stalno mora upozoravati i voditi pravim putem. Vrlo su zanimljivi mali detalji koji nagledanim gledateljima sigurno neće izbjeći - tako npr. glazbenu pozadinu u momentu kada u kadar dolazi policijski auto čini muzika koja strahovito podsjeća na onu iz serije o malom belgijskom detektivu koji je tako mudro koristio svoje sive stanice. Gosford Park ne ulazi u Majstorova najbolja djela, ali nekoliko razina koje čine film i na kojima se on može isčitavati (i drama, i (šaljivi) krimić, i parodiranje i ismijavanje svega i svačega, i odnos Britanaca prema Amerikancima, gospodara i slugu), te zanimljiva priča i odlična gluma nude dovoljno da bi se film isplatilo pogledati.

sale // 26/06/2002