Rađen po istinitom događaju, film opisuje zbivanja u Mogadišu, Somalija 1993. godine kada američke elitne postrojbe izvode akciju s ciljem hvatanja nekoliko najbližih suradnika generala Aidida želeći mu na taj način oslabiti moć. Ono što je trebala biti kratka "in&out" operacija, preraslo je u 20-osatnu uličnu borbu. Nakon konačnog izvlačenja svih živih i mrtvih Amerikanac, bilanca je bila: 19 mrtvih Amerikanaca, više od 1000 Somalaca...

Unatoč ponekim tipično "partizanskim scenama" (1 "naš" bez problema skida gomilu "njihovih") koje vjerojatno i nisu toliko pretjerane ako uzmemo u obzir da je to bio sukob US profesionalnih vojnika s jedne, i mladosti s puškama u rukama s druge strane, scene uličnih borbi i momenata konfuzije i izgubljenosti su prikazane dosta dobro. Brzi i kratki kadrovi, česti krupni planovi, posebno oružja ili padajućeg streljiva, za razliku od "Rambo" scena u kojima neprijatelji našeg junaka samo padaju izbacujući pritom litre krvi i dijelove tijela prema publici (iako i takvih scena ima nekoliko, ali puno manje nego što smo navikli u ratnim filmovima) imaju, kako je jedan kritičar dobro primjetio, hipnotički utjecaj i ostaju u glavi još neko vrijeme nakon odjavne špice. No, ono što je apsulutno nepotrebno odnosno loše napravljeno je uvod prije akcije s ciljem upoznavanja naših junaka, gdje vidimo da su to sve pravi momci, šaljivdžije, patrioti, a nađe se tu i pokoji idealist, te one nacionalnim nabojem i patetikom nabijeni govori usred pucnjave, odnosno nakon svega. Nisu ti govori/scene toliko dugi i gnjusni da vam se odmah zgade, ali su tome opasno blizu. Druga zamjerka ide na površnost likova koja je očajna; činjenicu da praktički ne upoznajemo "neprijatelja" netko bi još i opravdao time što sve promatramo iz američkog kuta, no iz ničije perspektive posebno (što se desilo s onim zarobljenikom kojem je dano toliko prostora na početku filma?), ali niti US vojnike ne upoznajemo dovoljno - obzirom da je u igri masa mladih i nepoznatih glumaca, teško ih je raspoznati među isto odjevenim i prašnjavim vojnicima jednom kada počne bitka, osim, naravno, onih par poznatih faca ili likova s većom ulogom. Samim time, zaključak o priči odnosno scenariju je poražavajući. Ista priča se mogla napraviti na sto načina; na primjer kroz viđenje jednog vojnika koji bi dao efektan uvod i zaključak i sve bi imalo više smisla. Da bi film ovog žanra ipak bio nešto više od gomile dobro režiranih i upečatljivih ratnih scena, on mora imati dodatne atribute, prvenstveno likove. BHD to nema. Ako uzmemo ovdje priručnu podjelu ratnih filmova na:

A) C/B - crno-bijeli prikaz situacije, svi naši su super, svi njihovi su gadovi,
B) "običan" - prvenstveno puškaranje zavađenih strana, bez prevelikog demoniziranja njihovih i hvaljenja naših,
C) sivi tj. anti-ratni film - prikazuje sivu stranu rata (ništa nije super ni najgore), tj. besmisao rješavanja problema oružjem; najčešće ima dominantan lik (ili grupu) koji prolazi u filmu kroz određenu katarzu pa tako djeluje i na gledatelja,

onda slijedi zaključak da je BHD (prvenstveno film B kategorije, iako sadrži i par tipično A i C scena) propustio šansu da uđe u najkvalitetniju C kategoriju (scene poput onih kada klinac slučajno ubija svog oca želeći ubiti US vojnika ili one u kojoj vojnik puca u ženu koja podiže oružje su scene koje pokazuju svu tragičnost tog sukoba). No, vjerojatno mu to nikad nije ni bila namjera.

Samo za one koji uživaju u scenama ratnih sukoba.

sale // 05/04/2002