Jebiga, mladi srpski autori, za razliku od naših (čast iznimkama - trenutno mi padaju jedino na pamet Salajev "Vidimo se" koji je, ako se ne varam njegov diplomski rad, Hribarov "Puška za uspavljivanje", te Rušinovićev "Mondo Bobo", a svi su oni preko par godina stari. Matanićevu "Blagajnicu" na žalost još nisam gledao, no nisam dobio dojam da je to priča o mlađoj generaciji…), rade filmove, sviđalo se to nama ili ne. Rade filmove s poukom, rade filmove o bližoj ili daljnoj prošlosti, rade filmove o sadašnjosti. Rade filmove za zabavu.

Upravo u posljednju kategoriju spadaju i Munje (u Beogradu ga je vidjelo preko 500 000 ljudi što ga svrstava u kategoriju hita; vjerujem da će poveliku brojku napraviti i u našim kinima, ako uđe u distribuciju), drugi redateljski rad Radivoja Raše Andrića (prvijenac mu je ne toliko kvalitetan "Tri palme za dve bitange i ribicu", 1998.). To je film koji govori o Popu (pogledajte ga, slušajte mu boju glasa i recite mi da to nije Ripper od prije nekoliko godina) i Maretu, prijateljima još iz osnovne škole koji imaju prvi srpski drum&bass band i žele se njime probiti, postati slavni i osvajati cure. No, na putu im je lokalni moćnik Gojko Sisa, u čijem su studiju snimali, a koji nije zaboravio njihova maltretiranja u školi pa im se odlučuje osvetiti. Dodajmo tome i dvije zgodne djevojke u koje su naši junaci zaljubljeni, Djeda Mraza narkomana koji krade po ljekarnama, policajca rezervista koji duva i pije, nogometnu legendu Duleta Savića, mnoštvo brze i nabrijane glazbe, te brzi tempo filma (odlična montaža) i dobivamo sat i pol nabrijane zabave koja se dešava u jednoj beogradskoj noći. I znam da film ne daje neku veliku životnu poruku ("Nije to tako dobar film, imali smo i sreće" kaže redatelj Andrić), i znam da je prepun tipično srpskih fora (što postaje prepoznatljiva odlika njihovih filmova), ali upravo zbog te nepretencioznosti (ni u jednom trenutku film ne pokušava biti išta drugo osim zabave), mnoštva dobre glazbe, filmskih slika, i ponešto zabave, zavrijedio je visoku ocjenu.

I zato, dragi hrvatski redatelji, čemu spektakli i istjerivanje demona nekih prošlih ratova i režima? Snimite film o sadašnjosti, snimite dobar film o mladima i gledajte kako vam se publika vraća u kina. Mlade ne zanimaju problemi starih, shvatite to već jednom.
I nemojte mi samo reći da nema dobrih scenarija. Pet riječi za početak: Tomislav Zajec, "Soba za razbijanje". Nije zabavno, ali je stvarno. Opipljivo.

sale // 25/08/2001

PS: Legendarna scena "obračunavanja" s prošlošću: Pop i Mare dolaze na tulum ostarjelih rockera (u pozadini ide Rundek, "Apokalipso" ako me sjećanje dobro služi), u kuhinji mu troje njih, dobrano nagruvanih, objašnjavaju neku hipi filozofiju svijeta, a on ih gleda izbezumljeno i kaže nešto u stilu: "Jebote, pa ja sam mislio da ste vi izumrli!"
Svježa krv je novi val!

Riječ redatelja za kraj:
"Kada se na kraju 'Prohujalo s vihorom' kaže 'Sutra je novi dan', u tome ima optimizma. U Munjama 'Sutra je novi dan' znači nešto strašno, jer je noć završila, sviće, dolazi novi dan i sva ona grozna i strašna stvarnost. Posljednjih deset godina mi smo jedino i živjeli noću, jer smo tako bježali od politike, izbjeglica, rata i toga što nemaš para."

Ostali filmovi MFF2002:
AMORES PERROS, Alejandro González Inárritu, 2000.
NIČIJA ZEMLJA, Danis Tanović, 2001.
ITALIAN FOR BEGGINERS, Lone Scherfig, 2000.
THE LAST RESORT, Pawel Pawlikowski, 2000.
SLATKI SNOVI, Sašo Podgoršek, 2000.