Jan Akkerman rođen je u Amsterdamu na Badnjak 1946. godine, već sa pet je godina počeo svirati gitaru, u dvanaestoj (1958.) pridružio se skupini Johnny & The Cellar Rockers, s kojom je 1961. godine snimio prvi single. Prije toga, svirao je i s lokalnom skupinom The Friendship Sextet and The Shaking Hearts. Tijekom šezdesetih bio je član skupina The Hunters i Brainbox, a s ovom potonjom snimio je nekoliko uspješnih singlova (prvi... i najpoznatiji "Down Man" s prog rock blues soundom), a 1969. godine i istoimenu, hvaljenu debitantsku ploču.

Nakon debitantske ploče Brainboxa, Jan i još neki članovi tog benda pridružuju se Thijs van Leer Triu, koji se bio 'pretvorio' u Focus, te u Nizozemskoj snimaju prvu ploču "In Out of Focus", koja je malo kasnije 'uređena' u Londonu. I svojim psychedelic progressive pop jazz blues rock soundom pokupila dosta dobre kritike.

No niti blizu onima kakve su dobile druga ploča "Moving Waves" (1971.), te treća, dupli "Focus III" (1972). Veliki hit, ujedno i jedna od najpoznatijih rock pjesama uopće, "Hocus Pocus" s ploče "Moving Waves" bila je, i još je, jedan od vrhunaca kreativne muzičke genijalnosti. Energetičnu, sočnu, izgrađenu, 'strašnu' pjesmu, u kojoj su sve izvedbe imale svoje sjajne solo točke, od bubnja, basa, flaute, klavijatura, harmonike, zviždaljke, operatic i 'jodl' pjevanja, ipak su najviše obilježili neponovljivi Akkermanovi hard rock riffovi, koje su neki kritičari čak (pr)ocijenili i kao 'proto metalnima'. Slijedeće je, 1973. godine, kao posljedica promotivnih nastupa izašla live ploča "At The Rainbow", a veliko priznanje i potvrdu svoje genijalnosti Akkerman je dobio od čitatelja, tada najutjecajnijeg, magazina Melody Maker, koji su ga izabrali za najboljeg gitaristu na svijetu, dijelom zahvaljujući i albumu "Profile", na kojem su bili radovi snimljeni četiri godine ranije. A to se dogodilo u konkurenciji s ovim velikanima - Ericom Claptonom, Jeffom Beckom i Jimmyjem Pageom.

Odmah 1974. godine izlazi nova, četvrta studijska ploča Focusa pod imenom "Hamburger Concerto", koja donosi njihovu drugu najpoznatiju pjesmu "Harem Scarem", pomalo nalik na "Hocus Pocus", ali i prva prava Akermanova - "Tabernakel". Sound benda polako je postajao komercijalniji, što se Janu uopće nije dopadalo, a takav omjer skladanja do izražaja je došao još više na, od kritike 'sasječenoj', ploči "Mother Focus" (1975), zadnjoj studijskoj koju je Jan tada snimio s bendom.

Obzirom da je bio potpuno nezadovoljan pomankanjem volje i želje ostalih članova, poglavito van Leera, da se vrate originalnijem zvukui njihovim sve izraženijim komercijalnim ambicijama, Akkerman 1976. godine napušta Focus prije rasprodane britanske turneje, a mijenja ga belgijski fussion-jazz gitarista Philip Catherine.

Odlazak Akkermana bio je nenadoknadiv gubitak za Focus, i taj bend, iako je snimao dosta u narednim godinama, pa čak i u ne tako davnim ("Focus 9/New Skin" (2006.)), niti izbliza nije dostigao status s početka sedamdesetih. Čak niti 1985. kada su se ponovno udružili van Leer i Akkerman i snimili ploču "Focus", no to je završilo bez nekog posebnog uspjeha. Čak pomalo i kao fijasko. Bilo je pokušaja reuniona i 1990. godine, nakon nastupa na nizozemskim TV programima, no nije se uspjelo.

Zato bi se komotno mogli reći da Akkermanu ide puno bolje, jer je u proteklih trideset godina solo karijere objavio dvadesetak nosača zvuka, počevši od "Jan Akkerman" 1977. godine, i konstantno nastupa. Što sa svojim bendom na turnejama, što na prestižnim festivalima, poput glasovitog "Montreux Jazz Festivala" u Švicarskoj, nizozemskog "North Sea Festivala", a praktički, malo je država u kojima u tom periodu nije zasvirao. Između ostalog, lani je bio na skopskom jazz festivalu, gdje je nastupio i još jedan veliki svjetske gitarista, jedan od najvećih - Vlatko Stefanovski sa svojim Triom.

Osim toga Jan se bavi i produciranjem, a njegova, nekoliko puta spomenuta, muzikalna univerzalnost očituje se i u činjenici da je ostvario suradnje sa muzičarima dijametralno suprotnih uvjerenja, kao što su recimo, BB King, Alan Price, Peter Banks, Charlie Byrd, a da ne spominjem Ice T-a. I još, piše za nizozemski magazin "Gitaar Plus".

promo guy // 28/05/2011