Treće večeri Jazzarelle, u subotu, 24.III 2007. u ZKM-u, Zagreb (u 20h) nastupa čuvena violinistica Regina Carter sa svojim kvintetom. Iz njezine impresivne biografije vrijedi posebno izdvojiti da je prvom damom koja je iz svijeta jazza imala čast da svira na čuvenoj Paganninijevoj "Guarneri violini Il Cannone" iz 1743., te je njezina virtuoznost i tehnika muziciranja mnogima zaparala srce i dušu, a kao gošća pojavljuje se i na albumima Arethe Franklin, Mary J.Blidge, Lauryn Hill... Uz poduži vlastiti diskografski opus bilježila je i brojna gostovanja s različitim glazbenicima, a Jazzarella će biti upravo idealna prilika da se predstavi i našoj publici.

Cijene ulaznica su 125, 150 i 175 kn.

REGINA CARTER QUINTET

Regina Certer, violina
Darryl Harper, klarinet
Xavier Davis, klavir
Matthew Parrish, bas
Alvester Garnett, bubnjevi

Regina Carter (1966., Detroit) došla je do statusa najcijenjenije suvremene jazz violinistice pod znatnim utjecajem R&B i jazz tradicije rodnoga grada. Ohrabrena podrškom majke, učiteljice Grace Carter, violinu je počela učiti u četvrtoj godini s namjerom da se posveti klasičnoj glazbi, a za jazz se ozbiljnije zainteresirala tek na prestižnoj detroitskoj srednjoj školi Cass Tehnical. Vjerovala je, međutim, da jazz i klasika ne idu zajedno sve dok uživo nije vidjela i čula elegantno muziciranje francuskog majstora jazz violine Stephanea Grappelyja i nakon toga iskustva glazbena budućnost postala joj je mnogo jasnija.
Visoko obrazovanje postigla je na sveučilištu Oakland u predgrađu Detroita, svirajući usput s lokalnim glazbenicima poput trubača Marcusa Belgravea, te na New England Conservatory of Music u Bostinu. Kad se vratila u Motor City postaje članicom ženskog fusion kvinteta Straight Ahead, osnovanog 1987. S njim je snimila albume "Look Straight Ahead" i "Body and Soul" i 1990. nastupila na festivalu u Montreuxu kao predgrupa Nini Simone. Početkom devedesetih napušta Straight Ahead kako bi započela samostalnu karijeru i s tom namjerom dolazi u New York koji je ranije povremeno već posjećivala kao studijska glazbenica.
Slobodoumnih estetskih uvjerenja, svira s bubnjarem Maxom Roachom i klaviristom Muhalom Richardom Abramsom, te 1991. ulazi u String Trio of New York, ugledni avangardni komorni jazz sastav u kojemu kombinira poznavanje klasične glazbe i eklektične glazbene interese na albumima "Intermobility", "Octagon" i "Blues…?" za etiketu Black Saint. Njezini efektni nastupi uživo privlače pozornost diskografske kompanije Atlantic za koju 1995. solistički debitira CD-om "Regina Carter". Na njemu, kao i na idućem "Something For Grace" (1997.), približava se smooth jazzu, primjerenom urbanim radio postajama, pod utjecajem korporativne programske politike. Godine 1998. prelazi u Verve Records i mješavinom latin jazza, R&B-a, bluesa i hard bopa na prvom albumu "Rhythms Of My Heart" (1999.) pokazuje zašto ju je Atlantic previše sputavao. Na posveti Detroitu "Motor City Moments" (2000.) Carterova se odužuje glazbenim sinovima rodnog grada (Marvin Gaye, Stevie Wonder, Thad Jones, Milt Jackson, Barry Harris…) izvodeći njihove skladbe s ritam sekcijom sastavljenom od gostujućeg basista Rolling Stonesa Darryla Halla te današnjeg supruga, bubnjara Alvestera Garnetta. CD dueta s klaviristom Kennyjem Barronom "Freefall" (2001.), nominiran za Grammy, najavio je zacijelo najrazglašeniji događaj u dotadašnjem glazbenom životu Regine Carter.
U rujnu 2001., na sugestiju klaviristice Vane Gierig i talijanske skladateljice Andree Liberovici, počela je razmatrati mogućnost da u Genovi, gradu virtuoza Nicole Paganinija, odsvira koncert na njegovoj Guarneri violini Il Cannone iz 1743., kao prva solistica iz svijeta jazza. Nakon višemjesečnih priprema koncert je realiziran u prosincu te godine, otvorivši put realizaciji cijelog albuma tom na glasovitom instrumentu: "Paganini: After A Dream". Snimljen u studenome 2002., sadržavao je skladbe Ravela i Debussyja, Brazilca Luiza Bonfe i Argentinca Astora Piazzole, u odličnom omjeru klasičnog i jazz pristupa.
Publicitet izazvan susretom Regine Carter s Paganinijevom violinom pomogao je da za nju saznaju i slušatelji izvan granica jazza, u kojima se definitivno afirmirala kao najpoznatiji predstavnik izabranog instrumenta nakon Jeana Luca Pontyja. I kad se našla na novom vrhuncu, Regina Carter 2004. gotovo da odustaje od karijere. Naime, potresena spoznajom o majčinoj bolesti otkazuje niz dogovorenih koncertnih obaveza, što ju je stajalo sudskih tužbi i plaćanja odštete, no nakon smrti Grace Carter smogla je snage da se vratiti odličnim CD-om "I'll Be Seeing You: A Sentimental Journey" (2006.). Taj izbor standarda nastalih između dvadesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća - "Little Brown Jug", "Bei Mir Bist Du Schon", "A- Tisket, A-Tasket… - snimila je s Xavierom Davisom (klavir), Matthewom Parrishom(bas) i Alvesterom Garnettom (bubnjevi), glazbenicima s kojima će - uz dodatak klarinetista Darryla Harpera - posebno obilježiti drugo izdanje Jazzarelle.
Izvan vlastite diskografije, Regina Carter pojavljuje se na albumima Patti Labelle, Arethe Franklin, Mary J. Blige, Lauryn Hill ("The Miseducation Of Lauryn Hill"),Cassandre Wilson ("Travelling Miles"), trombonista Stevea Turrea, klaviristâ Kennyja Barrona i Danila Pereza, gitarista Rodneyja Jonesa i saksofonista Jamesa Cartera. Nastupala je na koncertnoj produkciji oratorija Wyntona Marsalisa "Blood On the Fields", s Rayom Brownom, Marian McPartland, Dolly Parton i Billyjem Joelom.

Dražen Vrdoljak

horvi // 19/03/2007