Još od njihovog uvodnog EP-a "Bipolar Disorder" sa početka 2000. koji je nastao "direktnim spajanjem mozga i kompjutera", odnosno dvojca nazvanog Brain Damage, isti su uvelike pridonosili razvoju francuske dub scene. Štoviše, spomenuti EP privukao je na Brain Damage pažnju tadašnjih, a i sadašnjih doajena dub/digital-roots scene poput Zion Traina, The Disciplesa, Alphe & Omege i Jah Warriora koji ih ugošćuju na raznim kompilacijama koje izdaju, ali i traže remixe te iste rade za njih. Stoga ne čudi činjenica da je debi album Brain Damagea "Always greener(on the other side)" iz 2002. sniman u Conscious Sounds studiju, inače u vlasništvu poznatih dub aktivista Bush Chemistsa, uz vokalnu suradnju s Tenom Stelinom, poznatim vokalom koji je do tada surađivao sa velikanima poput Iration Steppasa i već spomenutih Bush Chemistsa.

Daljnje suradnje sa londonskim pjevačem Learoy Greenom i pariškim pjesnikom/DJom Black Sifichijem dovode do epohalnog albuma "Ashes to ashes/Dub to dub" sa kraja 2003. Na live planu, Brain Damage zvuče začudno udaljeno od uvrnutih studijskih predložaka, te se više fokusiraju na mističnu borbu bassevima protiv nemilosrdne preciznosti ritam mašina. Početkom četvrtog mjeseca tekuće godine izdali su svoj posljednji, dakle treći po redu album, "Spoken Dub Manifesto". Unatoč uvjerenju doljepotpisanog da će gore navedeni otići u post-rock eksperimentiranje, a sve zahvaljujući uvidu koji je pružao najavni singl sa tri pripadajuća broja, na sreću(?) nije završilo kako je počelo. Pred nama je vjerojatno najzrelije izdanje Brain Damagea dosada. Obrađujući temu dub pjesništva, u originalu znanog kao dub poetry, rhythm poetry ili rapso, Brain Damage pokušavaju staviti preko 60 godina staru tradiciju u kontekst moderne, te je, na sebi svojstven način, predstaviti novim generacijama. U tu svrhu, pozvali su 11 stilski različitih pjevača, kako bi stvorili što raznovrsniju i eklektičniju atmosferu. Na listi suradnika nalaze se post-punk idoli poput Marka Stewarta iz legendarnog banda Pop Group i Teda Miltona iz još legendarnijeg Blurta, japanska eksperimentalistica Emika Ota, Dylan Bendall i Suzanne Thoma čija poveznica leži u francuskom noisy-dub bandu Lab°, ali i već spomenuti Black Sifichi, koji je jedan od ključnih ljudi odgovornih za razvoj pariškog undergrounda od sredine osamdesetih naovamo. Ovakva heterogena smjesa suradnika u spoju sa lucidnošću i svojevrsnom ekstravagandom koju predstavljaju Brain Damage u dugometražnom formatu jasnije je objasnila, za razliku od singla, što su Brain Damage htjeli pokazati ovim albumom.

Ono što se ističe jest činjenica da su Brain Damage dokazali da poruka dub pjesništva ne mora biti isključivo povezana sa Karipskim otočjem, niti u sebi mora sadržavati jamajkanski sleng, kojim je u doba svog pojavljivanja, šokirala javnost. Ne, oni pjesmu po pjesmu uporno dokazuju da svaki element ovog albuma je moguće posmatrati iz dva različita kutka, ortodoksnog i eklektičnog. Ukoliko usporedite ovaj rad sa radom klasičnih dub poeta poput Lintona Kwesija Johnsona ili Mutabaruke, stavljate se u poziciju u kojoj zasigurno nećete s naklonošću gledati na ovaj album. No, pristupite li albumu otvoreno, zanemarujući sve što je bilo prije, dobit ćete moderni dub poerty u fazonu koji će vam ostaviti trajna "oštećenja na mozgu".

ocjena albuma [1-10]: 9

igor kozličić // 18/05/2006