Pod ovim imenom ima nekoliko izvođača s područja ex-Yu regije, a ovdje je riječ o sarajevskom hard-rock/ metal sastavu osnovanom 2018. s petoro glazbenika koji su došli s različitih žanrovskih fahova.
Prvo su objavili 4 singla "Ledeno kraljevstvo", "Lava", "Sama" i "Sanjam" u kojima prije svega dolazi do izražaja upečatljivo moćan i prodorno-promukli mezzosopran glas frontwoman Sare Čejvan u višljim registrima, te uz metalizirani hard-rock i ponešto progressive konotacija kojima kumuje gitarsko-klavijaturistička linija po kojoj se uočava ta stilski dublja rezignacija.
Postava je, naravno klasična, album iznosi također klasičnih 42 minute, a ono što se osim navedenih singlova koji su otvarači, ovdje se nalaze i 4 kompozicije na engleskom jeziku. "Moonwalker" izlazi iz zgusnutog loma u prog gabarite kroz ambijentalne gitarske staccato minijature s pratećim ptičjim pjevom, kasnije popraćen i zborskim 'nijemim' muškim arijama, no u vrlo darkerskom raspoloženju na ivici gothic-rocka korespondirajući kompleksnim aranžmanskim zahvatom od laganice do umjerenog tempa. "Dreamcatcher" također ima blagi prog pristup u naglašenoj ritam sekciji s epskim nabojem (na basu je Mirza Begović, a na bubnjevima Benjamin Hajrulahović), "Highway" izranja iz umjerenog blues harda u relativno mirniji stiskavac izrazitim harmonijama klavijatura Tarika Šahinovića izbačenih u prvi plan bez nekih znakovitijih gitarskih eksplozija, a "Alter" je na prvu loptu uronjena i u dio folklorne tradicije sa sitnim orijentalnim prizvukom prebacivši u višlju brzinu mekšeg thrash metala.
Zvuk i stil im se kreću od bazičnih hard-rock riffova Emira Mujkića s tim pomno uređenim metalic konotacijama i obaveznim 'catchy' solažama u kraćim relacijama, a kompletan progressive ih ograničava standardnim opsezima što se kreću oko 4 minute ne dozvoljavajući kompozicijama da se potpuno rašire i razviju oko instrumentalističkih referenci koje bi poprilično pospješile ove strogo zacrtane gabarite. Tu su jedinu iznimku učinili u posljednjoj, sasvim očekivanoj baladi "Bez tebe" koja iznosi 5 minuta donjevši vrlo ugodan klimaks povremeno obogaćen jazzy klavijaturama.
Lirski su ozbiljni tkajući emotivna raspoloženja sa životnim preokupacijama razborito manipulirajući između svijetla i mrakova metaforičkim sudbinama i romantičnim iluzijama o nekom boljem svijetu. Sve ovo u principu podsjeća na prve hard/ heavy izvođače s ovih prostora poput Divljih Jagoda, Krebera i Grive, jasno bez Milićevih Vatrenih Poljubaca koji su sami po sebi unikat, a valja spomenuti i ovovjekovnu Irinu Kapetanović koja je neizostavna u ovome stilskom pasažu, pa makar kao lebdeća aura. Da su se produkcijski adekvatnije usaglasili sa živim bubnjevima i poduplanim gitarama nimalo ne bi smetalo, ovako kako jeste, pa makar bio i debi album, dojam je da su ponešto ostali dužni jer se osjeća da imaju daleko jačeg eksploziva kojeg nisu iskoristili na najbolji mogući način.