home > interwju > Razgovor ugodni sa Sejom Sexonom

kontakt | search |

Razgovor ugodni sa Sejom Sexonom

Povodom otvorenja izložbe "Novi primitivizam za poćetnike", 03.03.2014. u malom pogonu Tvornice kulture, iskoristili smo priliku i razgovarali s liderom Zabranjenog pušenja. Zbila je bio strpljiv pri odgovaranju na svako moje pitanje, tako da je ustvari razgovor protekao u jednom ugodnom druženju. Dotakli smo se nadolazećeg koncerta u Tvornici kulture, novog albuma, starog pjevača i Novog primitivizma.

Kako je došlo do ideje za izložbu "Novi primitivizam za poćetnike"?
Imali smo prije godinu i nešto, 29. novembar u Beogradu koncert, eto mala reminiscencija na taj kako bih rekao praznik i onda smo skontali da napravimo jednu malu izložbicu u foajeu, dok ljudi ulaze, da eto to bude kao uvod u priču o dvadeset devetom, šta ja znam. Imali smo svega tridesetak eksponata i fotografija. Međutim, poslije koncerta su nam ljudi donosili još tih materijala pa smo onda projekat ponovili u Novom Sadu i sa svakim tim koncertom dobivali sve više i više toga, da smo na kraju poslije tih pet-šest izložbi sakupili eto preko stodvadeset nekih eksponata koje smo prezentirali ovdje u Zagrebu. Sad je to stvarno jedna već ozbiljna izložba za ove koncerte koji imaju neki status jubilarnog. Da se podsjetimo malo nekih ljudi kojih tu više nema, koji su svirali, radili dizajn omota, stripove, predstave, filmove pod tom etiketom Novi primitivizam.
[ Izložba

Izložba "Novi primitivizam za poćetnike", Tvornica kulture, Zagreb   © jura

Koliko te iznenadilo što ljudi čuvaju eksponate iz tog perioda?
Iskreno, jeste. Posebno jer smo mi dosta bili devastirani s tim. Sarajevo je imao taj jedan buran period u kome je dosta toga nestalo. Ljudi su neki odselili i preselili, a i dosta toga je naloženo zbog grijanja. Tako da je ustvari za mene bilo iznenađenje koliko toga ima. I bilo mi je iznenađenje koliko ljudi to čuvaju i koliko su to ljudima dragocjene stvari. Ispalo je zapravo da su to bitnije stvari bile našoj publici nego nama. Mi smo svi imali stvari puno manje u tim svojim nekim kućnim zbirkama, nego što su imali naši fanovi.

Što te posebno recnulo od svih tih stvari?
Zanimljivo je koliko su recimo za album "Dok čekaš sabah sa šejtanom" grozne recenzije. Recimo, to sam i zaboravio, a danas svi jako cijene taj album. U svim tim antologijama, šta ja znam deset, dvadeset najbitnijih lp-a tog vremena uvijek se spominje taj album. Međutim recenzije su stvarno bile katastrofa. Nisam pronašao nijednu koja barem sa minimumom benevolencije govori o njemu.

Ali ga je publika prihvatila, tu bar nije bilo problema...
Publika je publika. Publika su tvoji navijači. To je isto kao da imaš fudbalski klub. Za fudbalski klub se navija i kad mu loše ide. Pušenje je uvijek imalo publiku, ustvari Pušenje je opstalo zahvaljujući publici. Pušenje osim publike nije ništa drugo ni imalo. Niti neko ozbiljno zaleđe, ni neke ozbiljne sponzore ni neki poseban medijski tretman. Pušenje je uvijek ustvari bio bend publike i bend koncerata, a najbolji albumi pušenja su živi albumi.

Novi album "Radovi na cesti" je vani i dostupan je za free download. Kako je došlo do ideje za besplatni download?
Ponajviše smo to radili zbog omota. Mi smo uvijek inzistirali na omotima. Imali smo od početka, od prvog dana težište na omotima. Možda nam produkcija prve ploče i druge nije bogzna kakva, u skromnim tehničkim uslovima smo radili u to doba. Ali su nam omoti uvijek bili vanserijski, omoti su uvijek bili neki vrh. Žao nam je bilo što ljudi dobiju proizvod nekompletan, a kad će već album ići na free download, da ga onda stvarno opremimo, da bude cijela ta slika. Mislimo da omot i dan danas nosi dobar dio priče, kao što je sasvim drugačije slušati ploču kad imaš omot u ruci. Ja nikad neću zaboraviti taj miris kartona od lp-a. Omot ovog zadnjeg albuma nije knjiga, ali je dizajner na njega uspio da plasira nevjerojatno veliku energiju i puno ideja i veliki trud. Bez takvog omota meni cd nije kompletan.
[  ]

Opiši malo novi album.
Novi album je po meni druga stepenica u jednoj trilogiji koju ja kažem s ovom ekipom, kako smo se otvorili. Ekipa s kojom radim je već dugo tu, od 2004. godine. Već deset godina smo skupa. Međutim, tek na prošlom cd-u "Muzej revolucije" sam doživio jedan šmek onog benda. Bend je za mene momenat, znači bend na ploči, onaj trenutak kad se cijeli bend pojavi sa nekom svojom idejom, netko dužom, netko kraćom. Ali kad svatko ima hrabrosti da dođe pred pet ljudi i kaže da je nešto napisao. To je jedan težak i dramatičan trenutak za svakog muzičara. Ja sam imao ogromnu prednost u tom stažu komponovanja i zbog toga sam dosta blokirao ljude nesvjesno, iako sam uvijek želio njihove inpute. I baš na "Muzeju revolucije" su inputi cijelog benda prisutni. To je prisutnije na (n)ovom albumu, a vrhunac tih inputa očekujem na trećem dijelu te trilogije, koju počinjemo raditi za cca godinu dana. To bi ujedno trebala biti i najbolja ploča Pušenja u ovom nekom poslijeratnom periodu. Sad imam stvarno jednu komotnu situaciju, gdje imam jatake, gdje imam koautore. I istu širinu ideja kakvu sam imao u starom Pušenju kad je nekoliko ljudi komponovalo konstantno. Odlaskom Elvisa J. Kurtovicha 2000. godine imao sam stvarno lijepih pet godina te ekskluzive na komponovanje, neželjene. I jedan veliki respekt od ekipe, gdje nitko nije učestvovao u tome, jer ljudi nisu mislili o tome da su njihove ideje dovoljno kvalitetne, makar sam ja jako inzistirao na tome. Godine staža s moje strane i sto pedeset izdanih pjesama, sigurno su utjecale na takve stvari. Nije lako nikome sa svojom prvom pjesmom iskoračiti van, koliko god sam poticao ekipu. Jako se radujem što je ta priča napokon počela da funkcioniše i tu je ova zadna ploča puno odmakla od prethodne. Nadam se kroz vrijeme da ću imati još podrške od njih, jer to je jako važno da bih bend bio bend.

Koncert i promocija albuma je 22. ožujka u Tvornici. Što nas tamo čeka?
Iznenaditi ćete se. Koncert će biti dosta retro, iako će biti i nekih novih stvari. Dosta se muzički naslanjamo na ovu izložbu i on će u stvari biti produžena ruka ove izložbe.

Kakva publika dolazi danas na koncerte Pušenja i koliko se kroz godine mijenjala?
Naša publika je klasična rock and roll publika sa klasičnim godištem. Znači od sedamnaest do nekih trideset godina.

Starije ekipe je puno manje?
Starije ekipe puno manje ima. Oni se više bave kućnim ljubimcima i planinarenjem, što je i normalno. Rock and roll uvijek ima novu generaciju. Ako je dobar on neće imati problema da probije te generacijske barijere. Možemo ga gledati i kao predanje koje funkcioniše i na porodičnom nivou. Malo koji klinac neće slušati Azru zato što je to slušao njegov tata. Za razliku od mnogih drugih rock and roll je jedna stvar koja se prenosi s koljena na koljeno. Teško je u drugim muzikama da će danas slušati klinci Magazin. Ali zato Haustor hoće. Jer to su vanvremenske i univerzalne stvari. Nisu rađene kao kurtoni za jednokratnu upotrebu, već imaju svoju specifičnu težinu i dokument su vremena. Ti kad slušaš Johnnya ti vidiš Zagreb iako nikad u njemu nisi bio. To nije rađeno da se dopadne ni da se ne dopadne. To je rađeno kao jedan scan situacije. To je djeci interesantno, jer to nije isprazna muzika već jako sadržajna muzika. Ne samo u muzičkom nego i u literarnom i dokumentarističkom smislu, arhivskom, kako god hoćeš.

Kako uopće gledaš na internet kao distribuciju glazbe?
Ja mogu otvoreno da kažem da je internet spasio ovaj bend. Ovaj bend danas postoji zahvaljujući internetu. Naši ovi prostori, ovaj region je toliko pun te ksenofobije, toliko je ispolitiziran i izdjeljen da nema šanse da ti danas dođeš na neku televiziju ako nisi iz te zemlje. I male su šanse da imaš neku medijsku pažnju osim u svojoj matičnoj državi, što se za rock and roll pokazalo kao ubitačna kombinacija i rock and roll je velikim dijelom propao zbog tih deviza "trošimo Hrvatsko", "trošimo Bosansko". To nije deviza koja se može implementirati na rock and roll. Rock and roll je globalna stvar, univerzalna stvar, jedno duboko ljudska stvar. I potreban mu je širok i otvoren prostor, a i ljudi koji ga konzumiraju su takvi. Danas i izdavači rijetko potpisuju ugovore s nekim tko nije iz njihovog regiona, tako da je internet ostao taj mali otok slobode koji se pokazao presudan za uspjeh novih bendova kao što su Dubioza ili Damir Avdić. To su ljudi koje bi teško imali na ovoj sceni da nije bilo interneta i njihovih, kako bih rekao, akcija u virtualnom prostoru. I mi danas sve informacije crpimo s interneta, jer teško ćeš ti na HTV-u vidjeti Letu štuke i neki njihov spot.

U kojem trenutku si odlučio preuzeti ulogu glavnog vokala?
Nismo mi tu imali neku koncepciju. Marin se vratio u Sarajevo jer se opet oformio revijski orkestar u kom je on svirao trombon. Ja sam već stekao dosta kondicije, dio koncerata sam pjevao i kad je on bio, neke pjesme njemu nisu odgovarale. To su ove pjesme narativne, sa puno scenarističkog pristupa; "Pišonja i Žuga", "Yugo 45". Marin je volio lirske pjesme poput "Možeš imat' moje tijelo", to mu je bolje ležalo, imao je bolju ekspresiju u glasu kad je takve pjesme pjevao. Pa čak i na albumima nije pjevao sve pjesme. Nije se u nekim našao. Nele je za razliku od njega bio jedan drugačiji tip čovjeka.

Što se uopće događa s Neletom, imate kakve kontakte?
Vrlo rijetko. On je dosta se izolovao iz naše ekipe. Nije skoro već dvadeset godina došao u Sarajevo, nije vidio svoje prijatelje. On živi dosta hermetičan život u jednom malom krugu ljudi, svojih saradnika koje je stekao u Beogradu.

Jesi poslušao njegove radove, "Ja nisam odavle" i ovo novo s Kusturicom?
Jesam. Dobro mišljenje imam o albumu "Ja nisam odavle". Etno muzika s Kusturicom je nešto gdje ja njega nisam vidio, kao čovjeka koji se u životu pripremao na tako nešto. Mislim da je on tu upao kako da kažem, kao padobranac. Ali etno muzika je cijenjena vani, dosta je Balkan bio aktualan, tako da je i taj bend imao uspjeha. Ali Neletov pjevački doprinos u tom bendu meni nije ni blizu kao što je bio. Ono je ipak bila njegova muzika, ipak je on školovan na Clashu i Bob Marleyju. Čini mi se da je etno njemu ipak stran teren.

Koliko ti ljudi još danas Neleta spominju, koliko je to u zraku?
Najviše ga spominju oni koji već dugo nisu u muzici. Ljudi koji ne prate šta se dešava. Imaju taj jedan romantičarski pogled na to vrijeme. Jednostavno, prošlo je puno godina, ljudi su našli neke svoje obzervacije. Đuro u sapunicama, neki su nam članovi otišli u Hare Krišna. To su neke životne odluke koje se ne mjenjaju tako lako. Odlazak u Beograd, bavljenje etno muzikom, to je odluka koja se ne donosi svaki dan. Ljudi ne shvataju važnost i težinu takvih stvari, preseljenje u drugi grad ili na drugi kontinent. To su odluke koje sa sobom nose i jedan koncept života. Ne možeš tek tako čovjeka vratiti u Sarajevo i reći, ajmo sad pjevati i svirati kao što je nekad bilo.
[  ]

Postoji li uopće mogućnost da opet zajedno svirate?
Ma vidi, mi nismo bend koji je ni nastao na normalan način, niti će nestati na normalni način. Oko toga postoji jedna velika nostalgija. Publika je masovno u toj nekoj ispoliranoj slici, kao ajmo iskoristiti taj trenutak. To je radilo, recimo, Bijelo Dugme i puno drugih bendova. Pravo pitanje kod nas je bilo smisao toga, a ne može li se od toga zaraditi. Da smo htjeli zarađivati, radili bi "Zenica blues" u raznim varijantama cijeli život i najvjerojatnije bi danas svi vozili svoje avione. Poanta je koliko u toj nekoj, duhovnoj i emotivnoj sferi postoji potreba za tim. Kao i sinergije, neke kohezije među nama i interesa da nešto napravimo. Jedno ime koje je imalo najspektakularniji show u Jugoslaviji i jedan koncertni materijal s kojim se malo koji bend mogao poredit bi trebao da napravi nešto iznad toga. Znači mi bi morali uraditi neki singl, kao reunion i na tom planu. To je jedan ozbiljan posao i ja ne bih želio da se bend skupi pet dana ranije, uvježba na brzinu dva sata materijala, uzmu neku Arenu i raziđu se sa po deset hiljada eura u džepu. Mi nismo financijski ovisni, situirani smo ljudi i nemamo potrebe da publiku razočaravamo na taj način. U smislu da bi se jednog dana pojavila takva vrsta emocije, ja sam uvijek za. Kad bi netko rekao, ajmo sada nas šestorica koji smo bili Zabranjeno pušenje, potrošiti mjesec dana svog života. Pripremiti jednu pjesmu i pripremiti jedan nastup i napraviti jednu multimediju, kao što je ova izložba, ja bih za to uvijek bio. I ne samo mjesec dana. Bio bih spreman za to potrošiti koliko god je potrebno. Ali na jedan dostojanstven način napraviti taj reunion. Jer nama su ljudi jako puno vjerovali. Na našim pjesmama su ljudi gradili svoje životne stavove i filozofije, upoznali svoje žene te pravili i odgajali svoju djecu. Ja nikad ne bih dozvolio da tu lijepu uspomenu uništim na način na koje je to napravilo Bijelo dugme. S dužnim poštovanjem, Dugme je meni jedan od najdražih bendova i svakako najveći, ali njihov koncert nije po meni imao tu emociju, nije imao taj naboj.

Sad ću se prisjeti sebe i neke svoje ekipe koji smo se kao klinci nalazili i poistovjećivali s likovima iz tih starih albuma Pušenja. Tad nismo imali ni cure ni nikakvih seksualnih iskustva, a neki frajeri iz susjedstva svaki dan novu jaknu, drugu curu...
Da, ali zanimljivo ti je to. Svi ti najzgodniji frajeri iz mog razreda, znači isti onakvi kakve ti spominješ, svi su neslavno završili. Jer mi ostali koji nismo bili tako zgodni i jaki i visoki, te nam tata nije davao ključeve od golfa. Mi smo bili smo prisiljeni ili da treniramo fudbal ili da sviramo gitare. To su bila ta neka dva sporta koji smo mi, bez golfova i tog nekog žešćeg džeparca, mogli da se etabliramo. Svi ti zgodni ljudi iz mog razreda nisu većinom postigli ništa. Nisu imali ustvari taj spiritus movens - cure. Nije im to bila kritična i deficitarna stvar u životu, nekako su završili baš kao neki prosjek. A ovi koji su trenirali ili fudbal ili gitare, oni su ipak nešto u životu napravili. Možda ne s gitarom ili fudbalom, ali su imali taj imperativ da se nekako primaknu curama. Da se izbore za neki svoj džeparac, neki svoj dinar, da mogu curu povesti na večeru, da mogu curi nešto priuštiti.

Jesi znao da je Bora Čorba simpatizer Zabranjenog pušenja?
Eto, hvala mu. Šteta što je četnik. Ha, ha, šalim se. Ma vidi, rock and roll je muzika srodnih duša, pošto ga i nema puno, u krajnjoj liniji. Mi se svi i ako se družimo i ako se ne družimo, komuniciramo na tom nekom limbu. Postoji taj neki svijet u kome se mi jako dobro vidimo. Ja jako blisko doživljavam te ljude iako s njima nisam proveo puno vremena i nisam im kućni prijatelj. Jedan Rundek je moj duhovni brat. Ja apsolutno svaki njegov redak, svaku njegovu notu osjećam kao da je sa mnom odrasto. Kad se sretnemo to su stvarno za mene vrlo dirljivi trenuci. Žao mi je što ljudi žive obično na sto strana svijeta pa ih više i ne viđaš tako često.

Tko je uopće bio idejni začetnik Novog primitivizma?
Elvis i ja. Mi smo ustvari napravili taj prvi bend Elvis J. Kurtović, tad se zvao Spahović. Ta godina kad smo krenuli je odvukla sve te bendove u vojsku. Elvis i ja smo bilo godinu dana stariji tako da smo odslužili vojsku. Dok smo čekali da se vrate zamišljali raznorazne fantazmagorične likove, kao Elvis J. Kurtović i poigravali se onako, dosta neobavezno. Baš takve stvari ispadnu opuštene neobavezne i duhovite. Posebno kad čovjek nema neki ozbiljni koncept. To je bilo vrijeme kad smo mi išli da ubijemo tu godinu i da se zabavljamo. I da nađemo bilo koga s kim ćemo svirati bilo šta. I tu je nastao taj galimatijas stilova i nekih muzika koje smo slušali kao klinci. Mi smo tad živjeli na prelasku dvije muzike, dvije koncepcije, dvije estetike. Tog nekog ozbiljnog rocka na granici jazza, na granici klasike do punka koji to ruši i vraća stvari na početak i prave gabarite. Za što je subkultura i rock izmišljen. I mi smo ustvari imali iskustva i s jednim i s drugim. Slušali smo i Stonese i Genesise, kao i Sex Pistolse i Marleyja. Iz tog haosa u glavi je nastao Elvis J. Kurtovich kao jedan lik koji pokušava da budekameleon u muzici i da se proslavi koketirajući sa svim i svačim.

Što Elvis danas radi?
Elvis radi na Radio Sarajevu, tamo je muzički urednik.

Ništa ne komponira?
Ne. Teško je u Sarajevu održati bend, teško je profesionalno se baviti glazbom. Ima jako malo normalnih klubova za svirku.

Kakvo je stanje u Sarajevu?
Kao Hrvatska na kvadrat.

Hvala na iscrpnim odgovorima.
Ma, ništa. Vidimo se.

jura // 19/03/2014

Share    

> interwju [last wanz]

cover: BRANIMIR ŽIVKOVIĆ - MALI (For Pleasure): 'fascinira me kakve gluposti prevladavaju u medijima i informacijskom prostoru'

BRANIMIR ŽIVKOVIĆ - MALI (For Pleasure): 'fascinira me kakve gluposti prevladavaju u medijima i informacijskom prostoru'

| 23/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Katarina Poklepović (So Beast): Mi živimo od mjuze, ne bojimo se corone!

Katarina Poklepović (So Beast): Mi živimo od mjuze, ne bojimo se corone!

| 29/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Intervju: Dragan Sudarević (Proces)

Intervju: Dragan Sudarević (Proces)

| 27/02/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Intervju: Borna Kekić Milas.

Intervju: Borna Kekić Milas.

| 26/10/2019 | terapija |

>> opširnije


cover: Intervju: Gretta & Lili Gee

Intervju: Gretta & Lili Gee

| 26/09/2019 | promo guy |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*