Godinama unatrag primjećujemo da godišnja doba ne vrijede od znanih nam datuma njihovih početaka pa do okončanja. Ovo ljeto je primjerice odigralo intenzivan i dugotrajan temperaturni presing i mnogi su, uglavnom sjevernjaci, kroz razgovor zazivali željno iščekivani kraj navale visokih temperatura molećivo vrteći očima u nadi da će majice kratkih rukava napokon pospremiti do daljnjeg.
I eto, stigla je jesen; sa vrućinama je gotovo i barem su apetiti mojih novozagrebačkih susjeda zadovoljeni, iako me ne bi iznenadilo da uskoro krene paljba nezadovoljstva uslijed kiše koja i nije blagonaklona druženjima na otvorenom, šetnjama ili bicikliranju vikendom.
Nikad sretni, što je i prirođeno nama ljudima, no pravo je pitanje hoće li (nam) se doista znatno prorijediti turistička rubrika dolazaka u ljetnim mjesecima, budući osim kriminalno visokih cijena u odnosu na konkurenciju, obalnom pojasu Lijepe naše prijeti upravo tropski klimatski identitet koji prema projekcijama meteorologa naslućuje biti stalno nastanjen!?
El Nino se izgleda sprema oboriti sve prijašnje temperaturne rekorde, a posljedično možemo očekivati i vrlo blagu, da ne kažem toplu zimu, sa isto tako rekordnim kišama; nadajmo se ne i poplavama, ali bi se kurioziteti vrlo lako mogli preimenovati u pravilo.
A naravno da su se vremenske (ne)prilike bilježile i pjesmama.

STORMY WEATHER - Pixies (1990)

Black Francis nekih tridesetak puta u pjesmi ponovi da je vrijeme za oluju. I imao je razloga za to: Pixies su još tijekom snimanja trećeg albuma Bossanova (1990) upražnjavali povuci-potegni komunikaciju. Francis je vukao na jednu, Kim Deal potezala na drugu stranu, dok su Santiago i Lovering bili tampon zona. Unatoč svemu su izašli sa odličnom pločom, "trećom najboljom u nizu" nakon Surfer Rosa (1988) i Doolittle (1989) i doista se ne mogu sjetiti nekoga da je u tri godine nanizao takve genijalnosti. Ok, još i Stevie Wonder između 1972. i 1974. godine.U toj zoni podcrtavam i Stormy Weather - oluja se zaista sprema jer se iz mirnog ritmičnog oblaka vjetar najednom ubrza, dok nadire plima dviju gitara u nekoliko trenutaka čak i nadjačanih Blackovim urlanjem.
Oluja pred kraj ipak utihne, ljutite note bostonskih alternativaca najbolje znaju kad treba prestati.

PSEĆA OLUJA - Urban & 4 (2020)

Urbanova pandemijska skladba svojim čarobnim bićem, obuhvaćenim iznimnom filantropskom snagom, doprla je 2020. godine, godine izolacije, nejasnoće, pa i straha, do različitih srca u kojima žive melodija, ljubav i dobrota - oživjeli su i zaživjeli autorovi stihovi "U zrnu se divovi kriju" čiju su metaforu prezentirali znani i neznani gosti u mixu Sandija Bratonje i to je vjerojatno najljepši grupni pjev koji definira zajedništvo i prijateljstvo realiziran posljednjih poprilično godina.
Službena pak verzija pjesme, osim kao singl, našla se i na albumu Lipanj, Srpanj, Kolovoz (2021) i kao takva apostrofira vokalnog gromovnika, malo je reći jedinstvenim akterom sposobnim savršeno iznijeti melodiju, tek uz akustične gitare Luke i Sandija (dvojac iz prateće Četvorke), predivno oblikovane u završnom miksu maestra svih studijskih zvučnih kreacija, Gorana Martinca. Vrijedno mnogih nagrada struke, a što je još važnije, odobreno glasnim emocijama zahvalnog slušateljstva.

STORMBRINGER - Deep Purple (1974)

Zvuk na devetom uratku londonskih pionira virtuozne i slojevite svirke, premda nije naoštren i glasan kao na primjerice kultnim pločama In Rock (1970) ili Machine Head (1972) i ne ostavlja bez daha po naputcima navedenih, svejedno uzimam vrlo dobro zaokruženim djelom sjajnih trenutaka i stilskih minijatura.
David Coverdale za mikrofonom već je i ranije potvrdio svoje kvalitete (na albumu Burn objavljenom početkom '74), također novopridošli Glenn Hughes, iako primarno basist, sigurnim mu je vokalnim dionicama koje pogađaju natprosječno visoke frekvencije čuvao stražu, a poslovično razmetljivi unikati na svojim instrumentima, Blackmore i Lord, utišali su i zauzdali vlastite apetite.
Nije za postolja već popunjena do 1972., no i dalje jako dobro i nedvojbeno vrijedno slušanja.

"Coming out of nowhere, driving like rain
  Stormbringer dance on the thunder again"



OLUJNI MORNAR - Atomsko Sklonište (1981)

Bandu stasalom na čistom morskom zraku pulskog krajolika, reputaciju i prepoznatljiv hard-rock otisak ponajviše su izgradile stamene i prljave gitare Dragana Gužvana i pjevačka karizma, klasa i plemenitost Sergija Blažića Đosera.
Neizbježni su stoga bili i stihovni morski pejzaži koji će na četvrtom albumu Extrauterina (1981), a poglavito numeri Olujni Mornar, poprimiti izravan mitski status među razgranatom svitom poklonika sastava; klasični grumen pumpajućeg čvrstog zvuka bez ograda i kompromisa, podređen surovoj snazi na otvorenoj pučini Gužvanovog riffa i valovitog sola, raste iz stiha u stih izravnim udarima Đoserovih glasnica sa pramca pjesme čiji status zauzima povlaštene pozicije u diskografiji banda, a provjereno i kod njegove slušateljske baze.

"Moje je more
 Moj je brod 
Moji su vjetrovi 
Kiše i oluje"

MAGLA - Josipa Lisac (1980)

Pjesmu Karla Metikoša i Ivice Krajača Josipa je doista obujmila magličastom soul-blues zavjesom i uz fantastično poetičan gitarski mlaz neponovljivog Vedrana Božića, otisnula do mjesta klasika neprolazne posebnosti i teksture.
Pjevačica jedinstvenog glasovnog izričaja, sa čim će se kasnije izjednačiti i njezino modno promišljanje, divnom je dinamikom udahnula život Krajačevim pjesničkim slikama razdvojenosti i čežnje, što idealno diktira i također osjeća inspirativan smiraj instrumentalne podloge.
Ploča Hir, Hir, Hir imala je tu čast istaknuti kompoziciju 1980. godine, a nespojivo sa vremenskom pojavom po kojoj skladba nosi ime, njezina je blaga, smirujuća, pa čak i rapsodija u plavom koja već desetljećima ne blijedi - štoviše, čini se postojanijom i sve privlačnijom.

TEXAS FLOOD - Stevie Ray Vaughan (1983)

U niski palih blues junaka svijetle boje kože definitivno je ime Stevieja Raya Vaughana među najviše spominjanim.
Virtuoz masivnog i pamtljivog tona bješe koncertni "magnifico" koji iako se podjednako dobro osjećao i u studiju i na pozornici, plijenio je živim nastupima tijekom kojih je Fender u njegovim rukama ridao, urlao, skakao i pogađao metu silom i kišom šesnaestinki.
A čak i prije debitantskog Texas Flood albuma (1983) osvajao je velike koncertne prostore, te ga je na znamenitom Montreuxu vidio i čuo kameleon Bowie, privolio da bude prva gitara njegovog Let's Dancea (1983) i... pa zapravo da, ostalo je povijest.
Texas Flood ne mogu titulirati remek-djelom, dobrom pločom u svakom slučaju da, a izvorno stanje numere tamnoputog bluzera Larryja Davisa obznanjene 1958., prebacio je Stevie zajedno sa Double Trouble ritam sekcijom do gotovo kultnog statusa i bez iznimke koncertnom točkom svakog nastupa pod svjetlima pozornica.
Blues titan vašeg, našeg i svakog mogućeg doba skončao je niti blizu rodnog Teksasa, gore daleko na obalama jezera Wisconsina, a kraj ga je snašao puno prerano, sa niti 36 naprasno prekinutih godina za posljednjeg leta helikopterom izgubljenog u fatalnom oblaku nemilosrdne magle; svijetu je ostavio pregršt veličanstvenih tonova, počivaj u miru SRV!

A HARD RAIN'S A-GONNA FALL - Bob Dylan (1963) / Edie Brickell & New Bohemians (1989)

Dylan je autorski i kao poeta blizak definiciji proroka sa olovkom punom vrelih i velikih riječi, stasao u vremenu kada se stihove, tim i više ako su praćeni melodijom, slušalo i čulo, istima se dizalo revolucije, davalo im se na težini, stavljalo u okvire lektire i častilo statusom nedodirljivih.
Navedenu numeru Bob nije posvetio kubanskoj krizi kako se isprva smatralo, jer je ista nastupila nedugo nakon nastanka pjesme, nego je mislima odapeo in medias res, dakako odstranjujući nebitno precizno oštrom strelicom koja navještava plimu i budi savjest.

"I saw guns and sharp swords in the hands of young children"

Teško je naravno biti jači od Dylanovih razmišljanja koja se praćena iskrenošću akustične gitare (objavljena na ploči The Freewheelin' 1963.) teleportiraju u budućnost, te kao da opisuju težinu naše sadašnjosti, no ipak ću im pribrojiti i sjajnu bandovsku verziju supruge Paula Simona, Edie Brickell i njezinih New Bohemiansa, snimljene za oskarovsku uspješnicu Olivera Stonea, sjajan Rođen 4. Srpnja (1989); električna varijanta mitsku numeru predstavlja u sasvim novom ruhu, sastav isijava fantastično diktiranom dinamikom i svirkom, a Edie vokalno briljira pjesmom kojoj je cilj dozvati ljudskost, mir i nadu.
Ideja je sjajna gospodine Dylan, no dalje se od utopije nažalost neće pomaknuti.

WEATHER STORM - Massive Attack (1994)

Craig Armstrong na klaviru, Bristolci sa upečatljivim koloritom iz vlastitog trip-hop inventara, te sjajna produkcija Neeleeja Hoopera ideal su atmosferičnog oblika nazvan Weather Storm.
Očaravajući instrumentalni omotač sadrži i sempl fusion družine Pieces Of A Dream, sanjive minute vlastite izvrsnosti Attackovci su smjestili na drugi studijski uradak, naravno maestralni Protection (1994), potvrdivši da u tim trenucima raznovrsnijih i boljih od njih na područjima elektronskih žanrova jednostavno nema.
Pjesmu i album sam odslušao stotinu puta, u njima je lako i lijepo uživati, a upitnik sam imao i još uvijek imam jedino u vezi imena skladbe, budući ugođaj više sugerira smirujući dažd na prozoru sobe, negoli kakvo nevrijeme. No da ne cjepidlačim - i oluje su poželjne dok ovako zvuče.



FIFTEEN FEET OF PURE WHITE SNOW - Nick Cave & The Bad Seeds (2001)

Iako Cave stihovima ne temperira, niti opisuje vremenske (ne)prilike, metafore otuđenosti, ljudske hladnoće i odsječenosti od svijeta nisam mogao zanemariti.
Australsko poetsko visočanstvo, odnosno bljedoliki Nick, kad bi posegnuo za tamnim slikama svijesti ili egzistencijalnom ponoru, životnim rupama iz kojih izbija neželjena studen, dopremio bi osobni "weltschmerz" gotovo religijskim pismom - nitko ne može stvoriti zvučnu zavjesu kao što čine Bad Seedsi, a tada je australskom propovjedniku zadatak maksimalno olakšan; prazninu i poziv upomoć družina prezentira podižućim gospelom, produkcija i svirački kontrast propinju se do začudno vedrih kadrova (briljantna suradnja klavira, bubnja i pratećih vokala) i Cave je ponovno uspio zasjati svjetlošću kakvu reproducira isključivo i samo on.
Objavljeno 2001. na još jednom katalogu boli, vrlo dobrom No More Shall We Part albumu.

RIDERS ON THE STORM - The Doors (1971)

Nedavno pričajući sa prijateljem o davnim glazbenim prvacima iz mladosti, a kojima se najčešće i od srca vraćamo, saznao sam da je u njegovom slučaju taj band The Doors. Pomalo i iznenađen, zajednički smo zaključak donijeli sa ipak znatno većim simpatijama prema početnim karizmama kalifornijskih psihodeličara (albumi The Doors iz 1967. i Strange Days objavljen koncem iste godine), no zažmiriti na uspjeh, značaj, veličinu i superiornost pjesme sa posljednje ploče na kojoj je Jim ravnao prije smrti, jednostavno nije moguće.
Riders On The Storm (L.A. Woman iz 1971.) jedinstveni je ples Raya Manzareka (po) tipkama električnog klavira dok melodijom od početka do kraja dominira kiša i povremena grmljavina. Ugođajem noći, jeseni ili jednostavno psihodeličnim plaštom, ogrnuli su se savršenim učešćem Krieger na gitari i Densmore odmjerenim gibanjem palicama po bubnjevima - učinak je svima nam dobro poznat, budući se upravo ovu numeru, navodeći najblistavije i kultne trenutke sastava, ističe među neponovljivim i nedodirljivim, blues velom u oblaku melankolije, u novije vrijeme oslikanu i od Snoop Dogga, sa vlastitim korijenima u bitku county uspješnice Stana Jonesa (Ghost) Riders In The Sky.
O svima navedenima doista sve najbolje, no kalifornijski jahači nevremena (ili oluje) svoje su role upisali zlatnim slovima za sva vremena.

dario b. // 17/10/2026