A sada nešto potpuno komercijalno. Ultrapopularni britanski mračnjaci White lies su nas odlučili počastiti svojim posjetom. Kao zagrijavanje je nastupila Gretta. Predstavila je svoje viđenje alternativnog rocka koji je najbliži Editorsima, samo malo veseliji. Odsvirali su presjek pjesama sa svoja dva albuma. Izgledaju dosta sigurno, ne boje se velike publike koja je dosta dobro reagirala. Pjesme su im u isto vrijeme radiofonične i imaju alternativni prizvuk tako da bi trebali dosta dobro kotirati u hrvatskom rock mainstreamu. Nadam se da su noćas pokupili nešto novih obožavatelja. Oko 22.30 izlaze White lies i publika koja se dobrim dijelom sastojala od srednjoškolki pada u delirij. Došli su u proširenom sastavu sa klavijaturistom i dodatnim gitaristom/klavijaturistom. Iako su najavljivali neke nove pjesme koje bi se trebale naći na drugom albumu Ritual koji izlazi u siječnju, set im se uglavnom sastojao od pjesama sa prvog albuma sa kojeg nisu odsvirali samo tri pjesme. Dok im je prvi album karakterizirao zvuk koji je mješavina Joy division i Echo & the Bunnymen, nove pjesme pokazuju da se fokus premjestio na Juliana Copea, Teardrop explodes i The Sound u najboljim danima. Nafilane su psihodelijom sa puno kompleksnijom instrumentalizacijom.

Moram napomenuti da je trend oponašanja Stephena Morrisa i Klausa Dingera kod bubnjara poprimio zabrinjavajuće razmjere budući se taj tipični ritam ubacuje svugdje, i gdje treba i gdje ne treba. U ovom slučaju ne smeta toliko, ali mogli bi razmisliti malo o promjeni ritma. Pjesme su izvođene sa puno žara, zvuče puno toplije i iskrenije nego na albumu, što se i vidjelo na licu pjevača/gitarista Harrya McVeigha koji nije mogao skinuti osmjeh sa lica vidjevši reakciju publike. Očekivano najbolji feedback su postigli megahitovi To lose my life i Place to hide dok su Farewell to the fairground i Death pametno ostavili za bis čime su završili koncert na visokom nivou. Naravno, obećali su da će se vratiti pa se ne bih čudio da ih vidimo na nekom ljetnom festivalu. Zvuk je bio moćan i odlično posložen, bubnjevi i bas nisu mljeli sve pred sobom, već su se stišavali i pojačavali po potrebi, dok su klavijature bile dominantne. Sve u svemu, dobar koncert jednog od trenutno najvećih britanskih bendova, na ili pred vrhuncem slave, ovisno o uspjehu drugog albuma. Možemo pričati koliko hoćemo o (ne)kvaliteti pjesama, ali činjenica je da se radi o bendu sa odličnim uzorima od kojih ne odstupa puno i samim time se odmah u početku izdvaja od ostalih (makar u zadnje vrijeme sve rjeđe budući je ovakvih bendova odraslih na post-punku sa početka 80-tih sve više i postaju sve sličniji jedni drugima) te da imaju par toliko zaraznih hitova napravljenih na onaj tipičan britanski način da jednostavno ne možeš odoljeti a da ih ne pjevušiš dugo nakon koncerta.

tomislav // 03/12/2010

> vidi sve fotke // see all photos