Kad su se prije par godina počeli pojavljivati bendovi koji njeguju izričaj mračnije strane osamdesetih, kojima su Joy Division, Echo & the Bunnymen ili Gang of Four veeeeliki uzori, bio sam oduševljen. Editorsi su me izbacili iz stolice, Interpol iz fotelje...

Nakon njih počeli su se pojavljivati klonovi koji su uspjeli samo biti loše kopije, svojih idola, ali ne onih iz osamdesetih, jer za njih vjerojatno nisu ni čuli, nego, ovih naših suvremenika. Duboki glas, malo mističnih sintića ala "love will tear us apart" tu i tam neka gitara, "new order" bas linija i imamo bend, i imamo hit. Teško mi je čak i zamisliti sve te bendove. No, uvijek sam pao barem na jednu njihovu koja me podsjetila na neko doba moje mladosti.

Treću generaciju takvih bendova predvodi trio WHITE LIES iz Londona. Oni su spomenutim bendovima dodali još malo pop prizvuka. Naravno, nisu se prvi toga dosjetili. Barem, Killers su bili ispred njih, no WHITE LIES su svojim prvim singlovima Unfinished Business i Death, osigurali pažnju kritike i publike.



Nažalost, ostatak albuma i nije baš na istom nivou kao spomenute dvije pjesme, već je razvodnjen i dosadnjikav. To Lose My Life je vjerojatno sljedeći singl, a to prvenstveno duguje vokalu koji neodoljivo podsjeća na Midge Ure-a kad zapjeva "Oooooooooooo, Viennaaaaaaaaaaaaaaa", a tek Nothing to Give… A tek nešto kao violina u završnoj The Price of Love... Da se smrzneš! Not!

Eto, nekiput britanska kritika stvarno zna zabrijati… A tek ovo…

ocjena albuma [1-10]: 4

pedja // 30/01/2009