Charlie Musselwhite nije bio tako emotivno intenzivan kao Big Daddy Wilson dan prije, ali to ne znači da nije bio dobar. O, nikako.

Glavna zvijezda trećeg dana Zagreb International Blues Festivala nastupila je na kraju dijela programa tijekom kojeg se sviralo na otvorenom, na pozornici postavljenoj ispred Teatra ITD i Francuskog paviljona.

Uz prateći bend klasične minimalističke rock postave (gitara, bas, bubanj), Charlie Musselwhite zagrebačkoj je publici pružio show bez velikog emotivnog naboja, ali zato vrlo visoke, ujednačene kvalitete.

Po mnogima jedan od najvećih živućih usnoharmonikaša svoju kvalitetu i vještinu pokazao je u prigušenom, suptilnom izdanju. Zvuk mu je bio mekan, poliran, gotovo blizak r'n'b-u i Rolling Stonesima u boljim danima.

Ni u jednom trenutku nije iskakao izvan zvuka benda kao cjeline. Vodeći se filozofijom "manje je više", posvetio se pojedinostima i ukrasima nauštrb velikih i jakih poteza.

Nadam se da su ga domaći bendovi slušali s pažnjom i razumijevanjem. Puno se moglo naučiti o tome koliko je za dobru svirku bitan pojedinac, a koliko svi zajedno.

Cijeli bend je zvučao retro, na tragu čikaške škole bluesa, uz ritam/solo gitaru s puno eha i reverba. Gitarist Matthew Stubbs nas je počastio s nekoliko odličnih solaža i ostavio općenito jako dobar dojam.

Vrhunac je došao s prvim i jedinim bisem, kada su izveli blues snimljen 1967. Charlie se nije mogao sjetiti imena pjesme, ali je rekao da je siguran da zna kako ju odsvirati.

I znao je, i te kako. Od čitavih sat i nešto svirke, upravo su tijekom tog sporog stiskavca iz njegove harmonike izlazile najjače emocije. Imao sam osjećaj kao da se sa stejdža počela slijevati melankolija, žal za vremenom davno izgubljenim i prošlim. Skoro da ga se moglo opipati.

Stari je majstor, nema što. A pamtit ću ga i zbog stiha "noge duge kao ljetni dan". Toga se trebalo sjetiti.

Netom prije njega, na istoj je bini nešto slično izveo Gfrerer, Mally & Gasselsberger Trio. Da u najavi nije rečeno da su Austrijanci, ne bih nikad pogodio.

Dečki su bili odlični. Ne samo svirački kompetentni, već i temeljito navučeni na blues. Dobijete li priliku, svakako ih poslušajte uživo.

Vješto su pičili cooderovski prozračan delta blues s puno slajda i feelinga, kao da su odrasli na obalama Mississipija. Tek na trenutke skrenuli bi u vode bliske Led Zeppelinima ili se okrenuli starijim velikanima poput Woodieja Guthrieja, čiju su "Ain't Got No Home" divno obradili, s puno feelinga. A super su se uklopili i vlakovi koji su prolazili, dajući svirci poseban štimung i zvučnu kulisu.

Miroslav Evačić i Čardaš Blues Band bili su također jako dobri. Njegov spoj bluesa i domaćih etno motiva već je sam po sebi dovoljno zanimljiv. No, uživo dobije novu, intrigantnu dimenziju i slušatelja vrlo brzo povuče u dotad neslućene dubine.

Minimalističkom pristupu svirci usprkos. Ili možda baš zbog toga? Tko će ga znati. Nije ni važno. Konačni rezultat bio bi podjednako vrijedan pažnje svirao Evačić sa simfonijskim orkestrom ili sam na tamburi i gitari, uz pratnju basa/drombulja i klavijatura, kao što je učinio u Studentskom centru.

Carl Reuter i The Harpoons dodatno su me učvrstili u uvjerenju da su upravo oni trebali biti pobjednici zadnjeg Croatian Blues Challengea. Čini mi se da su u ovom trenutku - autorski, svirački i u svakom drugom pogledu - najkompletniji domaći blues band. Zaslužili su da ih se tretira kao takve.

Zasuli su nas nabijenim i nabrijanim setom, koji je u najboljim momentima dobrano vukao na nastupe uživo pokojnog Stevie Ray Vaughana. Kao favorit se nametnuo "Redemption Song", a Vicko Franić ponovno je rasturio gitaru kako on to već zna.

Stekao sam dojam da bi im dobro došao kvalitetan ritam gitarist, ali nije nužno. I ovako zvuče puno i moćno.

Dvojac Acoustic Mojo sam gledao prvi put i sa zadovoljstvom ću to učiniti ponovno nekom prilikom. Dečki su uvježbani, uigrani i nemilosrdno besprijekorno drobe standarde poput "Every Day I Have The Blues" ili "I Just Wanna Make Love To You". Trebali bi ih poslušati svi koji tek počinju svirati gitaru, a žele se baviti bluesom.

Ivana Vragolovicha i Juru Gecija uvijek vrijedi poslušati uživo. Pa čak i kad je Vragolovich očito pijan. Imaju jaku energiju i zajedničku kemiju, a Jura je sjajan tehničar i majstor blues improvizacije kakvih nema puno.

Tomislav Goluban i Little Pigeon's ForHill Blues nastupili su u neuobičajenom sastavu - dvije klavijature, bas i bubanj. Nesvakidašnje, ali zvučalo je OK. Najbolji dio bila je pjesma posvećena Bošku Petroviću, u kojoj je Goluban otpustio kočnice i pustio više osjećaja u izvedbu. U par pjesama pridružila im se i Bojana Klepač na vokalu.

Kasnio sam na početak, pa sam čuo samo pola seta benda Otprilike ovako. Zvučali su pomalo jazzy i otprašili dojmljivu obradu Dylanove "Gotta Serve Somebody". Njihov vlastiti materijal bio mi je bezveze. Tko želi slušati pjesmu o paradentozi?

Konačno, treći dan su zatvorili Ben Dover, solidnom tezgom u rasponu od Dr. Feelgoda do Johnnyja Wintera.

Sve u svemu, dobar provod i puno odlične svirke. Ponovilo se!

siro // 13/06/2011