Što je svojedobno bio Joy Division, danas je Interpol. Ako je za vjerovati revnim fanovima u publici.

Poprište zločina: Križanke, Ljubljana.
Dvorište bivšeg samostana počelo se puniti negdje oko sedam sati. Ljudi različitih profila polako su kapali dok sam sjedila na klupici ispred crkve, čekajući frendicu i dragu mi suradnicu. U dobrom društvu i uz čašu ne preskupe pive, mogla sam čekati do sitnih noćnih sati, jer je draga mi prijateljica, mene čekala na skroz drugom mjestu. Ispred Kina Šiška.

Nakon neuspješnog čekanja i gubljenja po Ljubljani od strane ljudi s kojima je bila, moja pratnja i ja (dobro je imati frendove u stranim gradovima) odlučismo da ćemo im krenuti u susret. Nakon dvadesetak minuta, konačno se nalazimo i žurno krećemo nazad prema srednjevjekovnoj građevini.

Dolazimo prekasno da bismo čule We Can't Sleep At Night, slovenski punk rock bend čiji zadnji taktovi su odzvanjali dvorištem taman kad smo se uputile prema šanku. I tako smo propustile predgrupu koju sam zaista htjela čuti. Više sreće drugi put. Velika gužva uzrokovana zabranom pušenja i ispijanja bilo kakve tekućine u prostoru amfiteatra, natjerala nas je da uđemo unutra. Iako koncert nije počeo još dobrih pola sata, udobno smo se smjestile odostraga i nadoknadile barem dio vremena što se nismo vidjele.

Svjetla se gase, reflektori se pale. Počinje.
Success, prva pjesma njihovog zadnjeg albuma, poslužila je kao, sudeći prema reakcijama publike, poprilično mlaki otvarač koncerta kojeg su mnogi na ovim prostorima čekali godinama. "I have succeeded I won't compete for long I'm not supposed to show you I've got two secrets but I only told you one" dopire iz zvučnika dok se ljudi blago drmaju u ritmu nostalgičnih rifova Daniela Kesslera.

Nakon jedva primjetnog pljeska, Say Hello To The Angels podsjeća ljude na prvi album, Turn On The Bright Lights i raspoloženje se diže, u prvim redovima tinejdžerke divljaju. Odlučujemo im se pridružiti.

Primjećujemo kako je zvuk vidno lošiji što više idemo naprijed, no to nas ne zaustavlja u naumu. Koncerti se jednostavno slušaju iz prvih redova. Raspoložene djevojčice i pokoji dečkić upitne orijentacije okružuju nas u sekundi. Gužva. Skakanje. Plesanje.

Nadobudno vadim fotić, nadajući se da ću uspjeti uhvatiti barem nešto, skakanju i guranju unatoč. No, nije lako kada ti svako malo nečiji lakat završi u oku.
Nakon C'mere, koja je ljude zadržala u istom rapsoloženju kao i njena prethodnica, Hands Away baca nas sve u laganu depru i prvi puta u večeri doživljavam emociju s velikim e. Postoje stvari koje užasno želiš čuti uživo. Untitled je bila jedna od njih. Budući da sam škicnula setlistu prije koncerta, znala sam da ništa od toga, ali mogu reći da joj je Hands Away dostojna zamjena. Atmosferično, tugaljivo, lijepo. Glas Paula Banksa mogao bi me uspavati u trenu. Ali na onaj dobar način.

Barricade, Rest My Chemistry i Narc nisu ostavile neki pretjerani dojam na mene, možda zbog većinom bezuspješnih pokušaja da pronađem neko mjesto s kojeg ću fotkat. No, ljudi skaču, pjevaju znajući sve tekstove, hipster dečkići iz publike viču I love you Paul (uvijek me iznenadi činjenica da takve stvari viču pripadnici muškog roda), djevojčice se vješaju po ogradi, atmosfera je skroz ok, s obzirom na to da se radi o bendu koji ne piše pop poskočice. Ono na što se mnogi žale (nedostatak energije), zapravo je skroz logično.

Za vrijeme The New shvaćam da sam jedna od onih koja će uvijek najviše voljeti njihov prvijenac. Zadnji album sam ionako poslušala dosta površno, pa nije niti čudno da se ne mogu uživjeti kao oni oko mene koji su ga očigledno slušali opsesivno. No, sve se to mijenja kad nakon Evil čujem Lights.

Ako se zbog ikoje pjesme isplatilo otići na ovaj koncert, onda je to ta. I drugi put te večeri pojavljuje se emocija s velikim e. Najvećim. Sve ono što mi je falilo na zadnjim albumima, sadržano je ovdje. Repetitivnost riječi "that's why I hold you dear" u kombinaciji s Banksovim gotovo bezizražajnim glasom izaziva svojevrsnu katarzu. Je li to do pms-a ili do pive, a možda svega skupa zajedno, ne znam, ali jedna suza je iz oka kanula. Emo sam, što ću. Za mene definitivno vrhunac večeri.

U nekoliko navrata, Banks pokušava komunicirati s publikom, što rezultira sramežljivo simpatičnim izjavama popraćenim blagim smješkom zbunjenosti. Definitivno nisu bend kojem je odnos oni/publika na vrhu prioriteta. Što vjerojatno izvana izgleda čudno, ali kao što je jedan fan na jednom forumu napisao pravi Interpol fanovi su preotuđeni i preanksiozni da bi se družili. Koliko god ta izjava pretencozno zvučala, vjetojatno je točna. Nakon Summer Well za vrijeme koje sam uspješno našla mjesto za kakvo takvo zadriranje, uslijedile su The Heinrich Maneuver, Slow Hands i Not Even Jail s kojom je završen predbisni dio. Zadnja od navedenih je prouzročila iznenađujuće energično skakanje zbog kojeg su lakši pripadnici naguranog ljudstva "letili" u zrak.

Bisu od tri pjesme (Leif Erikson, take You On A Cruise, Obstacle 1) prethodili su klasični povici we want more, izvikivanje željenih pjesama i nešto neklasičnije lupanje nogama o metalni pod. Očito i otuđena, anksiozna Interpol publika, zna poludit. Obstacle 1 je sasvim očekivano izazvala najviše veselja i vrištanja. Kao i većina bendova, išli su za prokušanom formulom ostavljanja najpopulajnije pjesme, za kraj. Rezultat je dobro poznat svima. Još skakanja, pjevanja i vrištanja. Da, čak i vrištanja (opet od strane muškog dijela). Još dugo mi je u glavi odzvanjalo "she puts the weights into my little heart" dakle, nisu pogriješili.

Tuga i buga, rekli bi možda neki. Za neke se možda na ovakvim koncertima premalo toga događa. Ili čak ništa. Za neke se događa sve. Ja sam negdje između, jer nisam fanatični ljubitelj, ali sasvim je sigurno da njihov scenski nastup u potpunosti preslikava muziku. S iznimkom Kesslera koji ne bi mogao ostati miran niti da ga zalijepe za pozornicu, koncert je prošao u mirnom i odmjerenom tonu. Sasvim sigurno nije jedan od onih koji će se pamtiti od strane svih prisutnih, no to nije niti ono na što oni ciljaju. I takvi kakvi jesu, sasvim su dobri. I ako bude prilike, sigurno ću ih slušati opet. Možda do tada zavolim i zadnji album.

starometska // 23/08/2011