Usmena predaja stvara mitove. A meni nema dražih mitova od priča stvorenih oko nastupa muzičara prilikom prvog posjeta nekom gradu. To su one priče koje zazivaju ponovljeni dolazak i iako znaš da se ista stvar ne može dvaput ponoviti, nekako se uvijek nadaš. Dale Watsona znam samo iz takvih mitova. Country izvođač niskog profila, Dale Watson je unatoč impresivnoj diskografiji od dvadesetak izdanih albuma, jedan od likova koji se klone velikih svjetskih pozornica i djeluju po strani cijelog tog biznisa, no ipak stvaraju vjerno sljedbeništvo s obje strane Atlantika. Tako je i prije tri godine prvi puta posjetio Zagreb, a nastup koji je održao ostao je prepričavan kao jedan od najboljih te godine, a u općenitoj suši country koncerata u Zagrebu i pravo osvježenje. Pregrađeni Veliki pogon Tvornice bio je ispunjen do vrha publikom svih generacija, od deset do sedamdeset godina , što je stvorilo jednu gotovo obiteljsku sliku priredbe. Ne znam jel' stvarno country glazba nešto što u Hrvatskoj slušaju sve generacije, ali bilo je stvarno iznenađujuće i zanimljivo vidjeti ovaj višegeneracijski skup, koji bi možda prije odgovarao koncertnoj slici kakvog country koncerta u nekom američkom predgrađu, odnosno posjećenosti koncerta kakvog našeg domaćeg estradnog banda. Još jedan dokaz da je ovaj tip glazbe istovremeno i tražen od publike i zapostavljen od promotora. Kao uvod u Daleov nastup, nastupili su Country Boys, zagrebački country band sa višegodišnjim stažem izgrađenim u Route 66 i sličnim klubovima. Iako su se dečki vidno trudili i izvedbom se uživili u svirku, njihov trud kao da je zaobišao publiku, koja je uglavnom cupkala u mjestu. Čak niti izvedba country/bluegrass standarda "Will the circle be unbroken" uz poziv na zajedničko pjevanje, nije pokrenula ljude na veće sudjelovanje ili čak ples. Nakon takvog početka večeri pomislio sam da je većina publike privučena dobrim glasom o prethodnom Daleovom nastupu, a bez imalo žara da sami sudjeluju i pridonesu večeri za pamćenje. No pokazalo se da se publika ipak samo štedila za zvijezdu večeri, a Country boys jednostavno nisu imali sreće taj dan. S frizurom nalik onoj Jima Jarmusha i dubokim glasom kojim zaziva Casha, Dale Watson je nepogrešivi interpretator, koji nikad ne zaboravlja publiku i nastoji je učiniti sastavnim dijelom koncerta. S obzirom da je ova turneja u svrhu promocije posljednjeg albuma, snimljenog u Sun studiju i nazvanog "The Sun sessions", Dale trenutno svira svog telca prekrivenog kovanicama uz "golu" pratnju ritam sekcije, kontrabasista Chrisa Creppsa i bubnjara Mikea Bernala, što je svim stvarima dalo zvuk prošlih vremena, kada su u istom studiju stvarali Johnny Cash, Elvis Presley, Carl Perkins i ostale istinske glazbene veličine. Ovako "osirovljen" zvuk, bez uobičajene country gozbe što je čine dodatne gitare, violine, trube i posebice pedal-steel gitara, dobro ozvučenu dvoranu Tvornice brzo je preselio u Nashville ili možda čak Memphis, a uvodna Down, down, down zvučala je kao da je uskrnuli Johnny Cash stigao u Zagreb, odraditi nastup što nam ga duguje svojim odlaskom u vječna lovišta. Dale Watson & The Texas Two izvlače ono najbolje kako iz obilja svojeg materijala, tako i iz brojnih pjesama koje izvode prema željama publike. Naime, predviđenu set listu Dale je nadopunjavao po jednom željom iz publike nakon svake tri izvedene pjesme, a lakoća kojom je primao i izvodio te želje, učinila je da pomislim kako Dale i njegov band po cijele dane u podrumu uvježbavaju cjelokupnu country/traditional pjesmaricu. I iako su pojedinci u publici zamjerili nedostak pedal steel-a, te to izrazili stalnim zazivanjem istog, Dale im se, a što drugo, nego gospodski zahvalio i obećao sljedeći put opet doći u proširenom sastavu, te nastavio prašiti po repertoaru. A repertoar, osim galopirajućeg country prizvuka, donosi nasljeđe tradicionalne i rock glazbe, rockabilly/honkytonk dvominutnih poskočica, tradicionalnih tužbalica i balada. Osim što su izvrsni muzičari, Dale & The Texas Two paze i na vizualnu komponentu nastupa, pa kroz oblake scenskog dima izvedbama pridaju rockabilly manirizam i uz Elvis čagicu pozivaju na gibanje kukovima u stvarima kao Drive drive drive. Dale Watson također je i iskusan zabavljač i pripovjedač, koji pažnju publike zna nagraditi šarmantnim pričama o pjesmama, model kakvim je VH1 stvorio svoj Storytellers serijal. Pokazujući koliko mu publika znači, ispričava se što ne govori hrvatski, ali i zabavlja nas pričom kako je bubnjar Mike Bernal, inače meksičkih korijena, naučio reći štogod na hrvatskom, pa recimo izraz zahvale"thank you very much" prevodi kao "mucho hvala". Pjesme o kamionima, viskiju, ljudima i domu najavljivane su s jednako puno duha. Moje uho neuvježbano za ovu vrstu glazbe u koncertu maratonskog trajanja kakav priređuje Dale, nakon nekog vremena prestalo je razlučivati pojedine stvari i pomalo se umorilo, pa je povremeno preuzimanje uloge glavnog vokala od strane Chrisa Creppsa bio pun pogodak i unijelo novi polet u koncert. Svojim svjetlijim i mekšim glasom dobra je kontra dubokom baritonu Dalea, a izvedbom Barnyrad Boogie, razgalio me više od Dr. Teeth and The Electric Mayhem, banda iz Muppet Showa. Simpatičnim kretnjama, dobrodušnom i feelgood pojavom za basom, Chris je podsjećao medvjeda Balooa iz Knjige o džungli. Bio sam zadovoljan poput Statlera i Waldorfa na kraju uspješnog skeča. A zadovoljna je bila i većina publike, koju su Dale i društvo nagradili s tri bisa, pa se cjelokupni nastup protegao na dva i pol sata trajanja. Mit se pokazao istinitim, a Dale Watson nije iznevjerio pri ponovnom susretu.

Dale, vrati nam se i treći put.

bir // 23/01/2012

> vidi sve fotke // see all photos