Nekada davno, kad smo još vjerovali da će nas indie glazba spasiti od sivila naše provincije, Steven Patrick Morrissey bio je naš svetac zaštitnik. Bog neshvaćenih, nesretno zaljubljenih i onih koji su u vječnom sukobu sa svijetom. U mladosti, Mozz i The Smithsi bili su neizostavan dio "krajobraza mojeg uma" - i tu su i ostali, sviđalo se to meni ili ne.

Sinoć u ljubljanskim Križankama, antičkom utočištu koje pamti i bolje dane, taj isti bog se ukazao u obliku malo podbuhlog, ali i dalje modno osviještenog starijeg gospodina koji godinama balansira između glazbene genijalnosti i potpunog političkog sumraka pameti.

Doći na Mozza 2026. godine sa sobom nosi određenu dozu moralnog mamurluka. Treba li uopće platiti preko 80 eura čovjeku koji se pretvorio u glasnogovornika britanske ekstremne desnice i ogorčenog mrguda? Ali nostalgija je opasna droga. Privučeni mirisom vlastite mladosti, stisnuli smo se u rasprodanom amfiteatru.

Publika? Revija sijedih glava, ali i iznenađujuće šarolik broj predstavnika LGBT+ scene. Potonje zapravo i ne čudi jer nas je i prije samog početka čekao mali ritual povratka u neko drugo vrijeme.

Prije samog početka koncertni ritual uključivao je i obilazak merch štanda. Ponuda je bila vrlo solidna: uz majice po cijeni od 35 eura, pažnju su privlačila i vinilna izdanja Morrisseyjeve solo karijere s originalnim potpisom. Cijene od 200 i 215 eura ipak su bile dovoljne da većina tih primjeraka ostane samo predmet divljenja, a ne kupnje.

Nakon tog malog predkoncertnog obilaska vratili smo se na svoja mjesta i čekanje je nastavilo u već poznatom Morrisseyjevskom estetskom ključu. Dok smo čekali u mraku, s platna nas je zapljusnula pažljivo odabrana selekcija spotova - od opskurnih, manje poznatih izvođača iz šezdesetih i sedamdesetih poput Timi Yuro, pa sve do Davida Bowieja i Judy Garland, neupitnih ikona LGBT povijesti. Bio je to zanimljiv uvod jer je već prije prvog tona postavio okvir večeri: nostalgiju, kazališnu dramatiku i svojevrsnu posvetu autsajderima i drugačijima. Mizanscena samog koncerta nastavila je u tom istom, estetiziranom tonu visoke melodrame i prkosa. Morrissey se pojavio pred publikom upravo onakav kakvog ga očekujemo - teatralan, samouvjeren i potpuno svjestan vlastitog mita. Nije bilo velikih produkcijskih trikova ni nepotrebnog spektakla; sve je bilo podređeno pjesmama, njegovoj pojavi i pažljivo biranim vizualnim simbolima. Dok je pjevao "The First of a Gang to Die", iza leđa mu se projicirao lik Sala Minea, tragičnog simbola buntovništva iz filma Buntovnik bez razloga. Nešto kasnije, tijekom izvedbe "Irish Blood, English Heart", platnom je dominirao Oscar Wilde - veliki irski bard i povijesno zaštitno lice svih drugih i drugačijih - čije je ime Morrissey repetitivno i hipnotički skandirao na samom završetku pjesme. Bio je to onaj stari Mozz kojeg pamtimo; ciničan prema svijetu, ali odan svojim osobnim svecima. Ti izbori nisu bili slučajni - Morrissey je oduvijek gradio vlastiti svijet sastavljen od književnih, filmskih i glazbenih referenci. Glas? Ruku na srce, i dalje je tu. Morrissey i dalje pjeva s onim specifičnim, patetičnim i veličanstvenim baritonom koji vas natjera da na trenutak zaboravite sve ono što kod njega izvan pozornice izaziva nelagodu. Naravno, povratak u dane nevinosti donijela je "Alma Matters", dragulj iz rane solo karijere iz vremena dok je zvukovno još disao blizu nasljeđa The Smithsa. Od novijeg materijala s albuma Make-Up Is a Lie, moram priznati da su me ugodno iznenadile mračne i dramatične "Notre-Dame" te "The Monsters of Pig Alley", koja naslovom i atmosferom savršeno referira na klasik nijemog Hollywooda iz 1912. godine. Setlista je tijekom večeri pokazala da Morrissey nije želio samo odigrati sigurnu nostalgiju za najvjernije obožavatelje. Uz već spomenute klasike, koncert je ponudio i nekoliko zanimljivih izbora iz različitih razdoblja njegove karijere. "Billy Budd", "I Just Want to See the Boy Happy", "Now My Heart Is Full", "Everyday Is Like Sunday" i "I Know It's Over" donijele su različite nijanse njegova opusa - od intimne melankolije do velikih trenutaka zajedničkog pjevanja. U tim trenucima bilo je jasno da njegova publika ne reagira samo na poznate refrene, nego na cijeli emocionalni svijet koji je Morrissey izgradio kroz desetljeća. Naravno, kolektivni katarzični trenuci dogodili su se na starim klasicima. Kad je krenula "How Soon Is Now?", Križanke su na nekoliko minuta ponovno postale centar svijeta za sve nas koji smo u osnovnoj i srednjoj školi mislili da nas nitko ne razumije. Slično je bilo i sa "Suedehead", gdje je publika bez razmišljanja pjevala svaki stih.

U tim trenucima nestajale su godine, nestajale su kontroverze, a ostajale su samo pjesme koje su mnogima obilježile odrastanje. Upravo je u tome najveća Morrisseyjeva snaga - sposobnost da u nekoliko minuta vrati osjećaj iz nekog drugog vremena, kada su te pjesme bile više od glazbe.

Glavni dio koncerta dramatično je priveden kraju uz "Jack the Ripper". U pozadini su bljeskale legendarne, ikonografske šake s tetovažama LOVE i HATE - izravan hommage filmskom remek-djelu Noć lovca (The Night of the Hunter, 1955.) u kojem je psihopatskog propovjednika briljantno utjelovio Robert Mitchum.

Kako je pjesma odmicala, pozornicu je počeo gutati gusti, teški dim. Unutar te umjetne sumaglice, bez ijedne riječi, izvođači su jednostavno iščeznuli s pozornice, ostavljajući nas da trepćemo u polumraku.

Za sam kraj, neizbježni, katarzični povratak na bis i "There Is a Light That Never Goes Out". Nije to više ono doba kad je mahao gladiolama kao na mitskom nastupu u emisiji Top of the Pops. Ovoga puta u rukama je imao sasvim drukčije cvijeće - egzotičnu, dugostabličnu rajsku pticu (streliciju), čiji su narančasti cvjetovi oštrih linija izgledali jednako ponosno i bodljikavo kao i njegov karakter. Ruke u zraku, pokoja suza skrivena iza dioptrijskih naočala i kolektivno pjevanje stihova koji su mnogima desetljećima značili mnogo više od obične pjesme. U tih nekoliko minuta Križanke su postale mjesto na kojem se publika i izvođač razumiju bez obzira na sve.

Možda je upravo taj trenutak najveći paradoks Morrisseyjeva koncerta danas. Malo je izvođača koji mogu istodobno izazvati toliko topline, nostalgije i osjećaja pripadnosti, a istovremeno kod dijela publike ostaviti toliko pitanja i nelagode. Upravo ta kontradikcija prati ga već godinama - umjetnik koji je mnogima dao glas kada su se osjećali nevidljivima, ali koji je svojim kasnijim javnim istupima često udaljio dio ljudi koji su ga nekoć najviše voljeli.

Iako Morrissey više nije "This charming man" definitivno nas je podsjetio zašto smo ga voljeli - zbog melodija, riječi i osjećaja koje su njegove pjesme znale probuditi u nama. Ali nas je podsjetio i da se vrijeme ne može vratiti i da ponekad nije moguće potpuno odvojiti umjetnika od čovjeka koji stoji iza njega.

Glazba je preživjela. Pjesme su ostale. Ali mit o Morrisseyju, barem onakav kakav smo nekad nosili u sebi, danas je puno složeniji.

Setlist Ljubljana
1. Billy Budd
2. I Just Want To See The Boy Happy
3. First Of The Gang To Die
4. How Soon Is Now?
5. Suedehead
6. Kerching Kerching
7. A Rush And A Push And The Land Is Ours
8. Zoom Zoom The Little Boy
9. Now My Heart Is Full
10. Alma Matters
11. Make-up Is A Lie
12. I Know It's Over
13. Everyday Is Like Sunday
14. Sure Enough, The Telephone Rings
15. Shoplifters Of The World Unite
16. Notre-Dame
17. Irish Blood, English Heart
18. The Monsters Of Pig Alley
19. Jack The Ripper
Bis:
20. There Is A Light That Never Goes Out

nina kc // 16/07/2026