Dobro se nastavlja ova 2012. godina za ljubitelje americane. Walkaboutsi, Wilco, Richmond Fontaine, stvarno se ne možemo požaliti na kvalitetu i ugled izvođača koji su pohodili Zagreb. Ovoga četvrtka u Malom pogonu Tvornice imali smo čast slušati jednog izvođača ponešto drugačijeg od ovih gore navedenih. Richard Buckner zanimljiv je lik. Krupan četrdesepetogodišnjak crvena lica i duge masne kose spletene u pletenice poput nekog indijanca koji pijucka žesticu u provincijskoj birtiji i lamentira o bijednom životu u rezervatu. Na prvi pogled djeluje kao lik kojeg ne biste željeli susresti u mračnoj uličici. Ali na pozornici, sam sa gitarom i nekoliko pedala, djeluje sasvim drugačije. U njegovoj glazbi nema ničega opasnog ili zaštrašujućeg, ali ima tuge i sumornosti, jakih i realističnih emocija. Snažan i uvjerljiv autor, poput Howea Gelba, Townesa van Zandta, pa čak i Jeffa Buckleya, da ih je zaobišla slava. Richard Buckner (za sada još) nije postao tako slavan. Ni sam nisam čuo za njega do prije nekoliko mjeseci, a od desetak albuma koje je snimio uspio sam poslušati samo recentni Our Blood iz 2011. Vjerujem da mu je pomoglo što su ga veliki Bon Iver istaknuli kao uzora, ali i bez toga čovjek ima što za reči, ima priču koju vrijedi poslušati. Ono što je Richard Buckner najbolje pokazao te večeri u Tvornici, jest da je uza sve to i veliki perfomer. Brzo je zavladao prostorom Maloga pogona, i odsvirao je impresivnih stotinu minuta glazbe prekidajući sviranje samo radi ispijanja gutljaj po gutljaj crnog vina iz čaše. U Bucknerovom nastupu često se mijenjaju stilovi, dominira alt country s tendencijom prema singer songwriter atmosferi (što je neizbježno kad je čovjek sam s gitarom, pedalama i čašom vina na pozornici), ali posebno impresioniraju česta skretanja u prilično blues vode. Osim gitare, i glas je moćan Bucknerov instrument. Introvertiran kakav jeste, Buckner je razmjerno malo komunicirao s publikom. Bilo je par želja iz publike, ali ih Buckner nije ispunio. Priznao je, neke pjesme je zaboravio, one jednostavno "odu". Sveisto, imam dojam da mu je godio solidno ispunjen Mali pogon Tvornice. Kad je ispio zadnji gutljaj iz čaše koncert je došao kraju. Bio je to posljednji koncert njegove europske turneje, i to dvadesetčetvrti po redu, a na turneju je krenuo prvoga svibnja. To čini Bucknera i svojevrsnim pjesnikom lutalicom. Nadam se da će ga glazbena lutanja dovesti još koji put u Zagreb.

lovel // 28/05/2012