To nije bila svirka, to je bio uragan. Mala Francuskinja održala je koncert kakav Zagreb dugo nije vidio, a vjerujem da tako skoro niti neće. Za zagrijavanje su nastupili Damir Kukuruzović i njegov Gypsy Swing Quartet. Dečki su solidno odradili svoj dio posla, bili čak i dopadljivi s obradom "Moja mala nema mane" u gypsy jazz stilu, ali su pojavom glavne zvijezde večeri u potpunosti bili zaboravljeni. Već na pola "Les passants", kojom je otvoren koncert, bilo je jasno: krcata velika dvorana Doma sportova ove će večeri jesti maloj Francuskinji iz ruke. Na snimljenim materijalima Zaz pokazuje tek vrh sante leda raskoši koju ima za ponuditi. Uz šarm nove šansone i taj glas, koji kao da je nekad puknuo zajedno sa slomljenim srcem i ostao zauvijek time obilježen, Isabelle Geffroy zrači pozitivnom energijom i karizmom, plijeni zaraznim osmijehom i životnom radošću.

To bi, samo po sebi, bilo dovoljno za nesvakidašnji doživljaj. No, Zaz ima karakteristike velike pjevačice, kakvih je vrlo, vrlo malo. Možda tek njih nekoliko u nekoliko generacija. Usporedbe s Edith Piaf malo su se već ofucale, ali La Môme Piaf mogla bi u sunarodnjakinji dobiti dosljednu nasljednicu. Kad to kažem, prvenstveno mislim na njenu sugestivnost, sposobnost izražavanja i prenošenja strahovito velikog raspona emocija. Od pjesme do pjesme, bila je ranjiva i svemoćna, razigrana i sjetna, puna poleta i na rubu sloma, već prema atmosferi i potrebi.

I da - ta njena nevjerojatna energija. Zaz gotovo da ni trenutka nije mirovala. Znoj se s nje slijevao u potocima, ali je praktično sama dizala publiku na noge. Vrištala je, skakala, u dva navrata iz publike izvlačila poznavateljice francuskog kako bi prevele uvod u pjesme, tjerala nas da urlamo za album u živo, da bi na kraju sjela za bubnjeve i otpjevala pola pjesme svirajući ih. Dodatni adut bila je dobra priprema. Umjesto da igraju na sigurno i vjerno reproduciraju zvuk na kojem počiva album prvijenac - nova šansona i gypsy swing a la Django Reinhardt, uglavnom - Zaz i njen peteročlani prateći bend pažljivo su prearanžirali veći dio materijala, prilagodivši ih izvedbi u većim prostorima.

Akustični sound albuma tako su mahom zamijenili i nadopunili pop, jazz i moćni, punokrvni rock, s malo bluesa, a da pritom pjesme nisu izgubile na šarmu i autentičnosti. Mogli su, doduše, mirne duše preskočiti obradu "I'm So Excited" - sumnjam da bi ikome nedostajala. Bilo je žalopojki na račun toga što je pjevala i komunicirala na maternjem francuskom (uz nekoliko iznimki, koje su uključivale i duži komad na hrvatskom), ali meni to nije smetalo. Mogla je pjevati i na svahiliju - dojam koji bi ostavila bio bi podjednako snažan.

Intenzitet bi na momente pao, koreografija je mogla biti ispeglanija, moglo je biti manje vrištanja. No, ukupno gledano, to nije bio koncert, to je bio uragan. Plimni val emocija i energije, koji nezaustavljivo nosi sve pred sobom. Tko zna što bi bilo da smo ju mogli u potpunosti razumjeti...

siro // 05/06/2012

> vidi sve fotke // see all photos