GusGus sam krenuo slušati od njihovih početaka, još kad su se zvali Gus Gus. Imali su ta dva albuma za 4AD, a devedesetih sam gutao sve što je dolazilo s te etikete, kao danas sa Bella uniona. Polyesterday, Ladyshave ili Believe, imali su ritam triphopa koji je tad prolazio s taman dozom plesne elektronike da me zapali. Prelaskom u novi milenij pojačali su elektroniku, promijenili se u GusGus i tu smo se nekako razišli. Popratio sam ih na nesretnom Zagreb Groove festivalu u gluho doba noći i u Aquariusu par godina kasnije, ali nije me ponijelo i jednostavno se ne sjećam baš ničeg s tih koncerata. Proljetos kad smo odlučili otići na Island, počeo sam kopati po bogatoj islandskoj sceni i oni su se ponovo pojavili. Znao sam da je Biggi producirao Pale Green Ghosts, drugi album jednog od mojih najdražih (koji je btw objavljen za spomenuti BElla Union), znao sam i da je Emilíane Torrini bila u bendu neko vrijeme i još par nekih bolesničkih sitnica. A onda smo još kad smo došli tamo otišli u isti bazen gdje su snimali spot za Believe i to je bilo to. Opet su me kupili, pogotovo jer su u međuvremenu najavili njihov ponovni dolazak u Zagreb.

Iako je kroz godine kroz bend prošla gomila ljudi, jedina konstanta je Birgir Þórarinsson (aka Biggi Veira), koji barata svim zvukovima osim glasovnim. Za glasove su zaduženi Daníel Ágúst Haraldsson, koji je također otpočetka s Biggijem, ali je imao povremene odlaske i vraćanja, dok im se taman u vrijeme Covid 19 i snimanja albuma Mobile Home, pridružila Margrét Rán Magnúsdóttir, odlična mlada pjevačica. Trenutno su u fazi objavljivanja novog albuma, pa smo osim starih uspješnica sinoć čuli i četiri nove pjesme. To su Had Enough, If I Walk Away, Rewind and Replay i This is Not the First Time. Pjesme su se super stopile sa starima, a predviđam da će barem If I Walk Away postići planetarnu slavu, jer ima zarazni ritam i aaa aaa aaa refren, koji još danas pjevušim. Naravno, najviše vikanja, skakanja i mahanja prizvale su Over i Arabian Horse koje su ispucali vrlo brzo na početku, očito sa željom da zagriju atmosferu do usijanja. To im je i uspjelo. Iako je Tvornica kod predizvođača bila sablasno prazna, fino se napunila za GusGus i steklo se dojam da baš svi uživaju.

Osim te dvije, Simple Tuesday (zbog utorka, jel) nas je izula iz cipela, a nakon nje su D & M uzeli malu pauzu, i ostavili nas samo Biggijevim ritmovima uz Lust. Vratili su se u šarenim kostimima i s dvije nove i dvije stare doveli do kraja seta, gdje nas je dočekala David, vjerojatno njihova najpoznatija. Na njoj je D skočio na pult i na pultu ponovio sve plesne korake koje nam je isporučio prethodno te večeri i dodao još mahanja.

3 glazbenika, Četrnaest pjesama, 120 minuta masnih beatova, plesanja i znoja, učinili su da mi ovaj koncert uđe među naj koncerte ove godine. Nepravedno bi bilo izostaviti Alleheimera, njihovog predizvođača, koji je u polumraku sjedio na stolici i nešto vrtio po laptopu pred nas par koji su ušli podržati ga. Dosta neprobojna i zatvorena, ali zanimljiva elektronika, koja super ide kao neka podloga. Kasnije je on otišao do mix pulta i bavio se projekcijama benda nakon njega. I da, isti dan u podne na pressici "jesenske tvorničke sezone" upozoreni smo da je ugrađen novi razglas i mislim da nije moglo bolje od ovog za isprobavanje istog. Savršen zvuk koji buba baš kamo treba, a u budućnosti će sve ovisiti o toncu ili bendu, jer razglas je tu da bude.

pedja // 09/09/2026