Tri dana InMusic festivala obilježila su vrela popodneva i prave ljetne noći, te 5-6 odličnih nastupa od kojih valja izdvojiti General Elektriks, Reptile Youth, New Order, te po očekivanju Mando Diao i Franz Ferdinand. A što se tiče posjete o kojoj ste već čuli da je podbacila... Ma kakva propast ili katastrofa, stvar je samo jedna - kriza je i ljudi uistinu nemaju love.

To znam i po sebi. Prvi, odnosno 'nulti' dan nisam potrošio niti jedne kune jer je nisam imao i pio sam vodu sa česme. Drugog dana mi je 'sjela' bijedna plaća i dozvolio sam si luksuz da se počastim sa 5 piva po cijeni od 18 kn, a trećeg dana sam opet pio vodu jer sam bio sa mojim malim bećarom - sinom Ilijom Petrom koji je razvalio sa plesom na World stageu i dobio je laskavi kompliment 'najpoželjnijeg budućeg muškarca'. A taj, treći dan ja, tj. otac, i moj sin smo razvalili sve što se moglo. Velika hvala 'teti' Moniki u press centru za peciva, druženje i igru, nevinu igru. InMusic je zabava, velika zabava za nas 'odrasle' ljude, no vidio sam dovodeći mojeg klinca od 2 i pol godine, da je to itekako važna stvar u životu. Zašto? Klinac mi se totalno otkačio (inače kod kuće sluša sve što sluša i otac), čak i na world-music, Mando Diao i Franz Ferdinand, te znam da mu je ovo bio, kao i što je meni bio, najljepši dan u životu. Nema ništa ljepše kada sa vlastitim djetetom dođete na ovakav veliki koncert i otkačite do daske pijući vodu. Dijete vas gleda, njemu ste uzor, od vas preuzima sve geste i manire, a ako mu ne pokažete ono najbolje što vas čini kompletnim, onda ste apsolutno promašili zadatak roditeljstva. Ja sam strašno ponosan otac jer je moj sin vidio 4-5 prekrasnih bisera današnje glazbene scene i izludirao se na njih. Poludio od sreće. Zvuk i muzika pokreću sve pore u ljudskom biću, pa i u tom malom, krhkom stvorenju koje već sada zna za black/death-metal i mnoge agresivne žanrove koje sluša kod kuće. Njemu je InMusic bio spektakl, prvi puta je bio u gomili od tko zna koliko tisuća ljudi s kojima je skandirao i vrištao, uživao i smijao se pijući sokić iz svoje bočice ne dajući ocu niti malo predaha da zapali cigaretu ili popije pivo. Biti roditelj je velika odgovornost, a ja sam je preuzeo u svojem stilu - moj klinac mora znati što mu otac voli i kakav je, a kad odraste, dok skuži, ako mu se to ne sviđa, slobodno to sve može odkantati. No, idemo redom...

NULTI DAN, 28.VI (četvrtak), 2012.

Po običaju, prvi ili nulti dan InMusica jer slabije posjećen, no ovako mršavi broj publike do cirka 21h je zaista mirisao na otmjeni debakl. Uz to, svega par sati prije otvaranja ulaza obznanjena je vijest o otkazivanju PLAN B, pa je vjerojatno veliki broj potencijalnih posjetitelja odustao od dolaska na Jarun. Međutim organizator je vrlo brzo reagirao pronašavši 'zlatnu zamijenu', te je taj dan znatno smanjio cijenu jednodnevne ulaznice za 70 kuna.

Ovaj puta nulti dan je odmah u startu ponudio dvije velike pozornice (do sada se prakticirao samo glavni Main stage), no kao što to i biva, prvi bendovi su svirali za sebe, šaku prijatelja i friško pokošene livade. Tako su se JAM RITUAL, DOWNCAST ART, SPREMIŠTE i PUNČKE nadmetali tko će prvi preći magičnu granicu od 10 posmatrača. Šteta, jer u nekim drugim okolnostima znaju fino popuniti neki mali klubić poput Spunka, Rock kluba Time ili Saxa.

Daleko više sreće imali su MARKIZ okupivši stotinjak ljudi. Pojačani s novim gitaristom Saletom iz Ramireza koji im je unio snažan eksperimentalan, psihodeličan, ambijentalan i osvježavajući zvuk, predstavili su gotovo kompletan materijal debi albuma "Savršeni svijet" i nekoliko odličnih novih skladbi ("Šutke", "Ne budi se"...). Spojivši grunge, indie rock i pop s naglaskom na žestoki gitaristički zvuk, ostavili su vrlo dobar slušni, a i vizualni dojam.

Na glavnoj pozornici oko 19.45h izašao je HUMAN WOMAN od kojih se baš i nije očekivalo da razdrma onu šaku i pol ljudi. Ne da je to bio promašaj, već je bilo jadno za vidjeti opskurni duet-bend sa semplerom, matricom, elektronskim udaraljkama i ponekad s bas gitarom na ogromnoj bini pored nekih 150 poluzainteresiranih posjetitelja. Kako je lagano padao sumrak, publika je pristizala u ne osobito velikim količinama uglavnom se raštrkavajući po okolnim sadržajima kao što je posjeta čuvenom autobusu firme Krstić iz filma "Ko to tamo peva", šatoru "Multiculturalism In Music", osvježavajući se po šankovima kojih redovito ima dovoljno ili po čak 8 punktova s hranom. Valjalo se prvo okrijepiti, pa tek onda krenuti u zvučna zadovoljstva. Na koncu, sve se svelo da nitko od novopridošlih nije osobito obraćao pažnju na ovaj simpatičan dvojac sa house ritmovima i psihodeličnom electro-pop potkom nalik na kombinaciju Hot Chip, New Order, Cabaret Voltaire i OMD s ponešto dubstepa.

Tek kada su na manjem, World stageu u 20.45h izašli LET 3 koji su u posljednji čas priskočili kao zamijena za rupu nastalu otkazivanjem Plan B, počeo se osjećati onaj uobičajeni duh InMusica. Kroz nekih sat vremena okupilo se 2-3 tisuće ljudi, a Prlja, Mrle i ekipa su sasvim očekivano nanizali prvo seriju pjesama s prva tri albuma, da bi atmosferu digli s provjerenim adutima "Tazi-tazi", "PNNK", "Oj dužine i širine" i ostalim novijim skladbama iz 21. stoljeća. Uh, već sam i zaboravio kako se sve te pjesme zovu, nisam ih slušao godinama... Oni su u principu i spasili ovaj nulti dan najboljim feedbackom.

Zbog otkazivanja Plan B, program se posve pretumbao, pa su umjesto na World stageu (po shemi u 22.15h), sjajni GENERAL ELEKTRIKS nastupili na glavnoj pozornici sat ranije u 21.15h. Njihova je nesreća upravo bila u toj promjeni satnice i pozornice. Naime, sva publika, pa i ona koja je još pristizala, mahom je odlazila na Let 3, tako da je ovaj bend gledalo nekih 300-400, maksimalno 500 ljudi. No, ono što su ovi macani pokazali bio je apsolutno najdotjeraniji i najuigraniji nastup ovog nultog dana, a po mom skromnom mišljenju i čitavog ovogodišnjeg festivala. Vođeni odličnim jazz klavijaturistom i pjevačem, bend je očitao pravu lekciju funk-jazz/bluesa na nekih desetak načina. Tamnoputi basist s razbarušenom mikrofonkom i imageom iz ludih funk 70-ih godina, zatim bubnjar, te vibrafonist s irokezom i kravatom tokom koncerta su se neprestano mijenjali na instrumentima pokazujući svoje umijeće baratanja klavijaturama, udaraljkama, te neobično postavljenog pomoćnog seta bubnjeva u kome se bas bubanj svira rukom pomoću batića (palica s plišanom kuglom). Vizualno i scenski veoma atraktivni, te strahovito pokretljivi, skakali su i radili kojekakve ekscentrične kerefeke i grimase, no kao glazbenici su bili još bolji. Ne bih se čudio da netko od članova ovog peterca ima glazbenu jazz akademiju jerbo su sve pjesme otprašili u posve različitim stilovima od blues-rocka, elektronike, soft-rocka, psihodelije, housea, sve do klasične glazbe (a jedna pjesma je bila i na francuskom) uz neizostavni temeljac funka, jazza i bluesa. Jedno od iznenađenja na repertoaru bila je obrada Bowieve "Andy Warhol" u pravom maniru Steely Dan, te fantastičan bubnjarski krešendo na samom kraju koncerta kojeg je izveo onaj lucidni vibrafonist s irokez frizurom poput našeg Željka Mavrovića. I onda, kada su se povukli s pozornice, a publika se počela razilaziti, zbog 'rupe' u programu su se ponovno vratili i odsvirali još jedan polusatni set koji nije osobito briljirao jer ga očito nisu uvježbavali.

Oni kojima se nisu svidjeli poneki bendovi na Main i World stageu, mogli su uživati u odličnom cover bendu DUKES BOX koji se smjestio uz samu obalu Jaruna. Malo sam popričao s njima, dolaze iz Welsa i nemaju, bar za sada, nikakav plan raditi album jer samo sviraju obrade i putuju po svijetu kao zabavljači na pijacama, svadbama, privatnim feštama, malim i velikim open-air festivalima, elem, nastupaju svugdje gdje ih se može utrpati na svega par kvadrata. Oni su kroz ova tri dana svirali u svojem putujućem džuboksu na dva kotača, kabinici od prozirnog pleksiglasa veličine 1,5 x 1,5m!!! Njih petero - kontrabasist, dva gitarista (električna i akustična gitara), bubnjar i djevojka u bikiniju koja je svirala violinu, klavijature i još neke minijaturne instrumente su doslovce zbijeni ko sardine u konzervi svirali u pauzama između događaja na dvije pozornice. Ponekad su se preklapali sa samim svirkama, ali ništa zato. Za cover bend odlično sviraju, te su zabavljali ljude koji su se okupili oko njih, a moglo se i štošta naručiti da vam za sitnu lovu odsviraju The Clash, Nirvanu, Steppenwolf, Black Sabbath, Sepulturu, Amy Winehouse, Adele, Talking Heads, RATM, Bowiea, Hendrixa...

Generalni zvukopis večeri zaokružili su REPTILE YOUTH, bend za kojeg vjerojatno prije ovog nastupa nije znalo više od dvije-tri šake ljudi, no nakon InMusica itekako će se prepričavati predanja o jednom od najboljih koncerata u Zagrebu poput onih iz čuvenih 80-ih godina kada su u fokusu kreativne snage nastupili Gang Of Four, Talking Heads, Einsturzende Neubauten, Sonic Youth ili Pixies. Njihova glazba je čudesan spoj indie-rocka, industriala, garaže, punka, psihodelije i plesnih ritmova, a strastveni frontmen je izgleda mnogo napaljen na ludilo Genesis P-Oriddgea i njegove vokalne delay/echo manire, kao i na scensku šizofreničnu neurotičnost. Pa skoro u svakoj pjesmi se ako ne jednom, ono dva ili tri puta bacao u publiku koja ga je nosila na rukama (zaštitari su imali vraškog posla), a ja stari polusenilni konj to nisam mogao fotografirati. Došao sam s praznim baterijama u digitalcu, uopće ih se nisam sjetio napuniti... Bend je otprašio svoj kompletan debi album, te kako im se satnica poklapala sa početkom nastupa Gorillaz, pred pozornicom je jedva ostalo 150-200 ljudi, mahom mlađahnih cura i dečkića koji su ih gromoglasno pozvali na bis. Vrativši se nazad na binu, frontmen je rekao 'mi smo mladi bend, odsvirali smo vam sve pjesme koje imamo, nemamo više ništa, da li želite da vam ponovimo neku od njih...'. Ma naravno. I onda su ponovno otprašili, mislim da se zove "Speak dance". Gitarist, basist, bubnjar sa samplerom (fino su se mogli čuti zvukovi syntha) i strašan frontmen ostavili su sjajan dojam kojeg bi što prije valjalo ponoviti u nekom zagrebačkom klubu, recimo Močvari ili velikom pogonu Tvornice. A do tada obavezno preslušati njihov za sada jedini album. Hvala organizatorima za ovo veliko otkriće!

A što reći za headlinere zbog kojih je došlo najviše ljudi? Očito je malo tko gledao da uz ime stoji još nešto, u kompletu - GORILLAZ SOUND SYSTEM. Eh, da taj 'sound system'... Nije to nikakav bend, to su samo dva najobičnija DJ-a koja su puštala mjuzu uz pratnju video spotova. Malo stvarčica od Gorillaz, a više od svakojakih izvođača, pa se tako čuo Afrika Baambaataa, Leftfield, Orbital, Kraftwerk, malo d'n'b ritmova, pop-funka, dubstepa... Ama baš ništa osobito i spektakularno. Okrenuo sam se i otišao kući. Ujutro je trebalo ići na posao.

DAN 1, 29.VI (petak), 2012.

Koliko god sam se trudio stići s posla kući, baciti pod tuš i zaputiti se na Jarun, ipak sam propustio prvi bend ZEBRA DOTS koji su po paklenih +50 Celzija na suncu startali u 17.15h na World stageu. No, zato sam odgledao gotovo kompletno sve naredne izvođače, a prvo čuđenje kad sam pristizao do glavnog Main stagea bila mi je meni poznata pjesma "All I've lost" zagrebačkih metalaca UNDERDUST. Mislio sam da je možda DJ Kneža na obližnjem štandu Jack Party gdje se točila žestica pustio njihovu pjesmu, no iznenađenju nije bilo kraja - bend je svirao na pozornici bez ikakve prethodne najave. Nije ih bilo u programu, no u press-centru saznajem da su Ruiz otkazali svirku pa su se desile neke rošade. Predviđeni Igut pomaknuti su u termin od 18.15h, a Underdust, kao zamijena za Ruiz su nastupili u 17.30h i bili su odlični. Štoviše, bio je to jedan od najboljih nastupa demo i malih bendova na ovogodišnjem InMusicu u kome se mogla uočiti veoma pitka i zavodljiva strana mainstream metala u rasponu od Metallice do Nightwish. Imaju snažne i emotivne pjesme specifične za velike bendove, te su uz odranije poznate pjesme "Dust" i "Traveller" odsvirali još nekoliko novih, još boljih pjesama. Oni sa svojom novom pjevačicom Partasah Lillith ne moraju brinuti za svoju kreativnu snagu; sjajno sviraju, imaju radiofonične metal pjesme i jedino gdje moraju gristi jest marketing, promocija i proboj benda. Odskočnu dasku imaju, sad samo treba skok i pravi odraz. Možda nadaleko.

Sisački PIŠTOLJ NA GUMENE METKE uniformirani u ljubičaste svilene košulje vraški su se oznojili, ali su isporučili i pravu rokačinu za 50-tak ljudi. Zagrebački IGUT su također izgarali na popodnevnoj vrelini sa svojim ne prežestokim križancem thrasha i hardcorea u kome vodeću ulogu igraju veoma melodični 'clean' vokali (na engleskom jeziku), fini aranžmani s kompleksnijim strukturama i mnoštvom breakova. Sve su to velike nade hrvatske underground scene, za njih se zna, no dođavola, nikako mi nije jasno da svi oni redovito imaju tako malu podršku publike na InMusicu. Šteta. Sjećate li se samo kada su u otprilike istom terminu nastupali The Beat Fleet pred 20-30 ljudi?

VALETUDO su na world stageu prezentirali simpatičan, no nevin i bezbijedan funk-pop u rangu Kuzme & Shaka Zulu s tekstovima koji pokušavaju dohvatiti satiru Zabranjenog pušenja, Let 3, Rambo Amadeusa ili Dine Dvornika. Ali im to baš i ne polazi osobito za rukom.

Atmosfera se polako počela zatjeravati sa ARCHIE BRONSON OUTFIT na velikoj pozornici, no očito je da su niti krivi niti dužni stavljeni kao janjci pred klanje auditoriju koji ih baš i nije doživljavao nešto osobito. A razlog za to je strašno pasivan i statičan nastup ovog engleskog trojca koji se smežurao na pozornici u nekih 5-6 kvadratnih metara kao da se nalaze u svojoj staroj garaži u Wiltshireu. Scenski nastup im je bez energije, kontakt s publikom i vizualni dojam su nula bodova, no zato im glazba razara melodičnim garažnim psihodeličnim indie-popom, rockom, shoegazom, noiseom, eksperimentima, glam-rockom, post-punkom i de-kompozicijskim strukturama. Zadnju pjesmu su odvalili u vraškoj psihodeliji i čitav koncert se doimao kao da sviraju samo za sebe bez ikakve želje za feedbackom.

DRY THE RIVER su sjeli ljubiteljima indie-folka, americane i post-rocka s nekim sintagmama postmoderne, a sve skupa je zvučalo kao kombinacija Fleet Foxes, Bon Iver, Lambchop, Tindersticks, te naših Mika Male i nekadašnjeg osiječkog Rodericka. Onima koji vole ovakve križance došli su na svoje, glazbeno su okey, no mene je ubila u pojam pekmezava i gnjecava patetika vodećeg vokalista i gitariste koji pjeva kao da je ostao bez jaja još prije puberteta i nikad nije osjetio čari seksa. Pjesme im jesu pozitiva, no liče na mali milion bendova od kojih naprosto zaspite na koncertu koji je, barem za mene, bio tako dosadan kao da sam sat i kusur vremena gledao gibanje ustajale vode Jaruna.

GOGOL BORDELO su prema očekivanjima odradili svoju gypsy/world-music punk veselicu koja je digla na noge prve redove i mnogima je ovo bio najbolji koncert ovogodišnjeg InMusica. Onda sam malo odgledao FANGA na World stageu, te je šteta što se njihov nastup programski preklapao sa glavnim događajem kojeg se ni za živu glavu nije smijelo propustiti. Uspio sam se na vrijeme nagurati u prvi red gdje sam dobrih pola sata čekao nastup NEW ORDER na velikom Main stageu. I isplatilo se. Oni su bez ikakve sumnje bili 'ono pravo', poslastica kakve nam je InMusic redovito isporučivao dovevši nam ranijih sezona Sonic Youth, The Stooges, Happy Mondays, Stereo MC's, Nick Cavea, Kraftwerk, The Flaming Lips, Grinderman, TV On The Radio, Arcade Fire, Anthrax... U prosjeku, svake godine je InMusic po danu imao 2-3 velika i znamenita izvođača, no ove, ako zanemarimo Franz Ferdinand koji su došli po treći puta, niti jedno ovogodišnje ime nije toliko važno i bitno kao New Order. Zna se s kakvom karizmom, reputacijom i respektom isijavaju bez obzira na izostanak Peter Hooka, a njima iz 3 desetljeća dugačke karijere uistinu nije bio problem sastaviti set-listu od samih hitova. Krenuli su sa "Crystal", a onda nizali "True faith", "Regret", "Bizzare love triangle", "Touched by the hand of God", "Fine time", "1963"... Nije izostavljen niti najznamenitiji hit "Blue monday", kao niti veliki Joy Division klasik "Love will tear us apart". Ma, bila je to milina od svirke, pjesama i nepretencioznog, posve jednostavnog i skuliranog nastupa nakon kojeg je Bernard Sumner naveliko i raskošno zahvalio zagrebačkoj publici koja se samo zbog njih okupila u pristojnoj cifri da popuni livadu Jaruna. Ja sam cijeli koncert otplesao kao da je 1980 i neka godina kada se na koncertima plesalo i kada se išlo s guštom zabavljati na plesne podije. Fenomenalno. Zakon su bez obzira šta god tko mislio o njima.

DAN 2, 30.VI (subota), 2012.

Kako sam posljednji, treći iliti 'Dan 2' odlučio dovesti svoje malo pojačanje u pratnji, čekao sam da mi klinac obavi svoje popodnevno pajkanje, pa smo došli tek pred sam konac koncerta islandskih RETRO STEFSON. Lani sam ih gledao na trećem, onom Metal stageu (ili kako se god zvao) kada su odvalili sjajnu funk-pop-rock/dance zafrkanciju sa vježbama i laganim aerobikom, a naposljetku i sa frenetičnim trčanjem ukrug kada se pjevač spustio u publiku. Ovaj put nisam uspio ništa uhvatiti. Promaklo mi...

Tako sam sticajem okolnosti propustio više od polovice programa, te se nisam opterećivao fotografiranjem s ionako dotrajalim digitalcem. Koncentrirao sam se na vlastitog klinca i oportunistički se prepustio zabavi. Plesali smo uz World stage na malijski TAMIKREST i simpatičnu Francuskinju INESS MEZELL koja nam je dobar dio koncerta mahala s pozornice, elem, dva konačno prava world-music izvođača, te su nam se kasnije u plesu ispred pozornice pridružili i sami članovi Tamikrest. Sa klincem sam se u nekoliko navrata rashlađivao u klimatiziranom press-centru, 'teta' Monika se igrala s njime posluživši finu večericu, trčkarali smo od šatora do šatora, mnogi su se slikali s mojim otkačenim bebačom, a onda zaružili 'do daske' na koncertima MANDO DIAO i FRANZ FERDINAND. Klinac mi je gotovo kompletna oba koncerta proveo na ramenima, skandirao je, vrištao i ludirao upravo onako slobodan poput ptičice kao kod kuće kad se razvalimo na neku žestoku mjuzu, a meni kao ocu, prethodni dan zajedno s ovim, bila su dva najljepša dana u životu. Prošli naravno zbog New Order, a ovaj zbog velikog tuluma s vlastitim sinom.

Nisam se opterećivao analizama svirki, svojim uobičajenim piskaranjima natuknica i zabilješki, patetičnom i pekmezavom pjesmicom Mando Diao posvećenoj Zagrebu "I love you Zagreb" i mnogim kritičkim razglabanjima što je tog dana bilo ovakvo ili onakvo. Mala momčina i ja smo bili pravi turisti, posjetitelji, dio one tipične publike koja se samo došla zabaviti. I vjerujte, kada se tako pristupi InMusicu, provod je uistinu zagarantiran. I bilo nam je super sjediti na šanku i pretakati običnu vodu u plastične čašice, muvati se u gomili ljudi, družiti se s prijateljima i poznanicima, valjati se po travi, papati perece i krofnice ispijajući sokove, pronaći još nekoliko simpatičnih bebaća s roditeljima podjelivši Kiki bombončiće, čips i kikiriki u ljusci, penjati se u čuveni autobus firme Krstić iz filma "Ko to tamo peva", plesati na obrade Dukes Box pored one njihove džuboks prikolice, odčagati kratki set na Balkan DJ Partyju, posjetiti Jack Party na kome su se točile same žestice od pića (otac si je kresnuo samo jednu kratku domaću rakijicu), no kad je trebalo ići kući, tu je nastajao pravi cirkus. Neće dijete doma, prekrasno mu je uz sve ove sadržaje, velike koncerte, muvanja, igrice i obilje zabave. A upravo to je InMusic.

Kratko i jasno - bilo je super!

horvi // 03/07/2012