Imali smo dosta enigmatičnih začkoljica što se tiče zagrebačkog benda 4agape. Nekoć, pa sada već i dosta davno sjećamo se benda Agape kojeg smo gledali u više navrata, tamo još u prvoj deceniji 21. stoljeća. Da budemo točniji, na onim finim večerima, mahom demo i nepoznatih izvođača Novi zvuk u Saxu www.terapija.net/koncert.asp?ID=3834 (2007) i www.terapija.net/koncert.asp?ID=7144 (2009) koje su se stubokom pratile na ovim stranicama iz tjedna u tjedan nekoliko godina. I zaista, to je taj isti bend s upečatljivom pjevačicom Biljanom Kocet, sada sa sufiks prezimenom Đukić i gitaristom Renatom Kocet. Onda su bili akustično-rockerska ekipa s 'letećim' bubnjarem i basistom, a što se od tada pa do ovog vremena dešavalo s njima, nije nam poznato. Samo su se odjedared pojavili kao 4agape na onoj odličnoj kompilaciji "Detonacija novog zvuka 2" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=34406 u izdanju Pepertona , a nama niti na kraj pameti nije bilo da je to isti bend. Uz ovaj spomenuti tandem, danas su tu još bubnjar Ivan Blažun i basist Bruno Vilić Belina. A za razliku od onih ranih razdoblja karijere, danas praše vrlo čvrst hard-rock s tragovima post-grunge ostavštine. Ove večeri su na repertoaru imali čak 16 pjesama, koliko nam se čini, ama baš niti jednu iz one rane faze, te čak nisu izveli niti "Jedi, moli, voli" koja se nalazi na navedenoj kompilaciji Pepertona. U suštini, njihov stil je napucan visokim komercijalnim rock medikamentima kao priprema za album i čini se da im je ovo bila definitivna živa predigra za njega. Nadamo se da ne griješimo, jer nam nije poznata njihova diskografija. Prvi dio koncerta su bile pjesme na hrvatskom jeziku, a u priloženom video zapisu su čvrsti hard rock "Medeni", dostatno urnebesan r'n'r "Vrti mi se" nimalo daleko od Partibrejkersa i onih 'pravih' Majki, zatim post-grungerska "Odlazim", te na engleskom rokačina "Crossroad", a u svima njima uz sjajne gitarske reference, te odličnu ritam sekciju do izražaja dolazi taj visoki mezzosopran Biljane koja nema ama baš nikakvog vokalnog 'pucanja', isti je onaj glas kojeg pamtimo iz Saxa. Pojednostavljenije rečeno, ona je ono što je nekoć bila Zorica Konđa u Stijenama koncem 70-ih i početkom 80-ih.



Naredni dio su kombinirali pjesme na hrvatskom i engleskom, sve u vrlo sličnom hard-rock/ post-grunge elanu, ali ipak nisu bend tipa 'čuo si jednu pjesmu - čuo si sve', no kad su za kraj izveli tri The Cult komada "Fire woman", "Sweet soul sister" i "Spiritwalker", konstatacija jest da oni sviraju besprijekorno moćno, nimalo katalizirano u revijalnu reminiscenciju olako generiranog i održivog rocka za bajkerijade, mislimo, onomad što se kaže, 'pojeli bi Thompsona' i njegove plagijate, a 4agape se ne stide svirati obrade njima velikog i znamenitog, te utjecajnog benda što se onih dalekih godina u Saxu to tek moglo mjestimično naslutiti. Sada su veliki i snažni u zvuku, a opet vrlo jednostavni, slušljivi čak i do tih mainstream legura, tako da bi im se konačno mogla nasmješiti sretna zvijezda hrvatskog rocka, naravno i emitiranje na radio stanicama. Naši stari poznanici Turobni Moyer, interesantno, također s Novog zvuka www.terapija.net/koncert.asp?ID=6372 na kome su nastupili 2009., pazi sad, uz Dubravka Lapainea (Digiridoo), Claymore i Olovni Ples, se pripremaju za novi album kojeg su praktički i snimili, ali još nije objavljen. Od nekadašnjih outsidera kojima je malo tko od kritičarskih pametnjakovića davao ikakve šanse, pretvorili su se u opako mračnu mašinu za mljevenje teških blues-rock emocija stalno pojačanih post-punk/ new-wave revitalizacijom, usudili bi se kazati i gothic-grunge sviješnošću, ali s takvom teškom atmosferom na razini najtežeg bluesa, mahom angažiranog, socijalnog i emotivnog punka, daleko moćnijeg od Štulića i Azre što se dade osjetiti u temi "Krivci" koja je na razini ranih Soundgarden, dovedena skoro do doom-stoner/ Black Sabbath figura.



Oni su svakako, zahvaljujući i najdubljem bas vokalu na ovim prostorima, alfi i omegi, gitaristi i kompozitoru Zoranu Kamčevu jedan od najspecifičnijih bendova koji ne priznaje žanrovske granice mraka i svijetla. Njegov glas je ogromna borba, čak između mikrofona i disonante zvuka, komotno može i šaputati brundajući, nimalo glumljeno ili improvizirajući poput tisuća metal i hardcore urlatora koji, uzgred, kako se smatra u onom glupavom svijetu finih mainstream probisvijeta 'šta to on meni sad nešto grmrbržmnjkvrsnljnlča hghgthgrrr'. Ne! Kamčo uistinu ima takav prirodan vokal, a tekstovi njegovih pjesama su proživljene, duboke teme o stvarnome životu. Tja, gomila audijencije nije prepoznala što su Turobni Moyer jer je naučena na 'slatko & sexy' iz svačega pomalo.



Po nama, Turobni Moyer su baš upravo zahvaljujući Kamču jedinstveni hrvatski, vrlo hrabar rock bend svijestan da ih izdavači ne vole jer im se ne sviđaju i smatraju da nisu komercijalno primamljivi. Nećemo o tim relacijama, dovoljno se sjetiti Ian Curtisa i Joy Division ili Genesis P-Orridgea i Throbbing Gristle ili Psychic TV. Imamo ovakav moćan, razarajući bas vokal kakvog nitko nema i jasno angažirane tekstove, posebno u rasplesanom i melodičnom post-punku "Čovjek iz sjene", a da se ne zaboravi spomenuti, bas gitaru svira Ozren Ratković (ex-Ramirez, jedno vrijeme je bio i u Veli Jože bandu, te još nekima, a momentalno je u bendu Little Beast). Njihov večerašnji nastup i svirka bili su na visini i razini konciznog sata s najvišljih tornjeva. Namjerno nećemo spominjati poredbe 'urica' jerbo imaju vraški moćan zvuk skoro do doom relacija, ali ipak nisu doom, nego su u mnogim segmentima karakteristično tromi i mračni s povremenim atmosferičnim dijagonalama tako da je bubnjar Švic (Damir Šumak) ovu večer namjerno 'tiše' lupao. Ne treba smetnuti s uma da je odmah 4-5 metara ispred Grof Melina ono seljačko turbo folk trap okupljalište: da je Švic odalamio doboš kako znade, razletjela bi se mehana kafanske pevaljke u centru metropole. On je vrlo skuliran u tom aspektu, bespotrebno je imati na duši poremećeni kardiogram ljubitelja balkanske cajke, nedaj Bože i sukob jer su cajkaši ogromna većina, a s takvim konzumerizmom se ne treba bosti. Pusti ga nek' ide svojim kolosjekom koji se stidi graha, kiselog zelja, žganaca, suhe svinjske glave s tavana i ovčara, a opet direktno prolazi kroz kompletan čobanski svjetonazor uglavljen u urbanu prizmu naše male metropole koja je postala tek skroman siže svijeta, otprilike 1/10, a ostatak su primitivne dotepentske seljačine z BiH i Srbije, odnosno Balkana i njihovi naraštaji koji su povukli onu najblesaviju kulturu Bijelog Dugmeta. Uh, ti bokca. Čićo i Mićo su prošli dobar komad Europe i metropola u zadnje vrijeme, ali nigdje nisu našli silikonke i trap-folk, sve je to made in Balkan.

Da se ne cjepidlači, Turobni Moyer je dostojanstveno mračan hrvatski biser post-punk/ new-wave rocka koji nas je počastio i s obradom Nirvane "Come as you are" u hrvatskom prijevodu "Dođi kakav si" pokazavši jačinu integriteta, ta nakon toga odvalio kolekciju starijih i novijih pjesama, nekih bržih, nekih laganijih (set listu pogledajte s desne strane). Ako ih do sada niste slušali i naletjeli na njih u posljednjih, pa barem 20-ak godina, vrijeme je da ih upoznate jer ih domaći radio programi još uvijek nisu otkrili kao funkcionalno kurentnu zamijenu za Azru i Štulića iz mučnih, teških, tamnih, frustriranih i depresivnih raspoloženja. Kao što nekad davno Karl-Heinz Stockhausen reče za vlastitu glazbu 'ovdje nema ničega optimističnoga'. A baš upravo to je vedrina crnog humora, daleko bližih Štulićevh stihova 'raspolagati s tuđom mukom nije mala zajebancija'. To radi Kamčo i ekipa. Tko kuži - kuži, a tko ne kuži, ide na cajke, Harisa Džinovića, Škoru i ili kao rocker sluša Dire Straits i veličanstvenog plagijatora Gibonnija u đardinu, pa makar bio na balkonu. Turobni Moyer nije na balkonu nego u podrumu, zaklonjen od svih muka 21. stoljeća i treba ga njegovati da bi preživio. A kad ga jednom staviš na veliku pozornicu - eksplodrati će.

čićo i mićo // 02/12/2025