Klasiku nikad nisam prokljuvio. Ni dan danas nisam siguran je li to zbog vlastite slušne neistančanosti, nemogućnosti koncentracije ili zbog određene averzije prema razdjeljivanju klasičnog i popularnog kakvo je postojalo kod mene doma (pretpostavljanje Vivladija Beatlesima). Orkestralne kompozicije s dramatičnim izmjenama piano-forte, crescendo-diminuendo kod mene su zarađivale nula bodova i nikakav emotivan odgovor.
...I passed through that corridor where they sat...
No prije točno dvanaest godina, ubijajući samoću u novom gradu gigabajtima muzike, otkrio sam nešto najbliže pojmu klasike kakav sam želio da ona bude. Ta glazba imala je sve što sam prezirao u tom pojmu - bila je isključivo instrumentalna, stvari su trajale naizgled beskonačno, dinamički su se izmjenjivale buka i tišina, vijugavi krešendi i postupna stišavanja. No imala je nešto što sve te strukture meni nikad prije nisu pružile. Imala je emociju. U svom tom kontroliranom kaosu sadržana je emotivna nota koja je u tom trenutku rezonirala s (barem) jednim ljudskim bićem - " poor bastardly me". Bend se zvao
Godspeed You! Black Emperor, album je bio Lift Your Skinny Fists To Heaven, a muzička ladica
post rock. I nakon toga za mene više ništa nije bilo isto.
GY!BE u Ljubljani? I još k tome
u kombinaciji s Dirty Three, koji su sami po sebi glazbena i koncertna atrakcija par exelence. Nije bilo dvojbi hoću li otići.
Dirty Three @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
...prepared in innocence to meet our king of glory...
Dirty Three, predvođeni karizmatičnim ludilom
Warrena Ellisa, imali su zadatak (i nesreću) da otvore ovu koncertnu večer. Napisao sam nesreću, jer nakon što su nam
večer prije u Zagrebu priredili savršenu dvosatnu glazbenu feštu, pomalo je ponižavajuće svirati kao predgrupa. To je posebno bilo naglašeno Warren Ellisovim čestim pogledavanjem i mimikom upućenima bekstejdžu od kud je dobivao signale koliko još pjesama smiju izvesti. Srećom eventualna frustracija prouzročena takvim tretmanom (koja je možda zapravo samo frustracija nas analno retentivnih poklonika oba benda) kod Dirty Three nije utjecala na svirku i šou koji su nam pružili. Iako je repertoar bio identičan zagrebačkom (prvih 70 minuta koje su tu stigli odsvirati), uključujući i Warrenovu garderobu i govoranciju između pjesama, čak i u ovom "repriznom" gledanju/slušanju bilo je više nego dobrih razloga za ud(ž)ivljeno gledanje i slušanje. Izvedbena sigurnost s kojom se energično ludilo Ellisa, kao frontmena, nadopunjuje s ostalom dvojicom "prljave trojke" u više ili manje eksplozivnim stvarima fascinira dok ih gledam po treći puta u kratkom vremenskom razmaku.
Dirty Three @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
Lakoća s kojom ovaj trojac probija granice između post rocka, punka, jazza i čiste improvizacije jednak je užitak svaki puta. Svaka stvar nošena je trenutnim izvedbenim porivom, a ne studijski zadanom strukturom. Meni najdraža stvar s novog albuma,
"Sometimes I Forget You've Gone", koju u studijskoj izvedbi krasi mirna melodija na klaviru u kontri sa silovanjem bubnja proizvodeći žalobno-reminiscentan ugođaj, u verziji uživo sva se pretvorila u agresivni free jazz iskaz nemoći u suočavanju s otuđujućim učinkom novih tehnologija na naše živote (tako ju je barem Ellis objasnio u uvodnom govoru). Jednako zadivljujuće, iako toliko različito.
I dok sam prvi put bio fasciniran s festivalskih dvadeset metara udaljenosti, drugi puta u gužvi premalog i preniskog (iako zvukom savršenog) Parka u kojem su svi najviši ljudi zauzeli prve redove, u Kinu Šiška sam konačno izbliza nesmetano mogao promatrati međuigru na stejdžu. U tom glazbenom igrokazu Ellis je glavna figura, koja nastoji na sebi fokusirati pažnju publike. Sa svojim piratskim izgledom, u halucinogenoj košulji i nakinđuren zlatom, on je "čarobni frulaš" iz legende, koji se služi violinom kako bi nas odvukao za sobom u nepoznato. No svo Ellisovo gimnastičko muziciranje, skakanje, visoko šutanje nogom i vrištanje kao da je zarobljeno u gotovo zaljubljenom pogledu kojim ga fiksira
Jim White. Dok su tako poput dvojca zaokupljena zavođenjem, njihova glazbena međuigra zavodi i vas kao gledatelja voajera.
Dirty Three @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
Ellis u konstanom izazivanju gravitacije u stalnom je nadmetanju s Jimom, koji pak svojim preciznim bubnjanjem s lakoćom odvlači pažnju s cirkusanta Ellisa. Možete samo zadivljeno promatrati rad Jimovih ruku koje su poput valova uzburkanog mora svuda oko njega, a opet ne promašuju ni jedan jedini udarac. U izvođenju starog hita " Sea Above, Sky Below" nevjerojatan je dojam kad kao u usporenom filmu gledam kako Jim široko zamahuje, valovito svijajući ruke, zatim jedne palice zamjenjuje drugima, pa uzima metlice, pa se vraća na palice i sve to u trajanju jednog neprekinutog zvučnog i izvedbenog vala. Poput Oceana po kojem je i nazvan album na kojem se ta stvar nalazi. U toj međuigri,
Mick Turner poput dobroćudnog diva sklopljenih očiju stoji malo po strani, puneći melodiju zvukom svoje gitare. I iako izgleda kao da ga se sve to skupa i ne tiče, uopće ne dvojite njegovu sljepljujuću ulogu u cijelom nastupu. Kao ljepilo koje onu dvojicu nekim čudnim procesom veže, apsolutno je kul. Uostalom, netko tko svaku turneju bez treptaja uspije tolerirati Ellisovu cipelu koja mu je svako malo pod nosom, ne može biti nego nevjerojatno kul i staložen. Warren Ellis, Jim White i Mick Turner nepogrešivo i moćno ostavili su ispunjeno Kino Šiška u stanju traženja još.
Dirty Three @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
I taman kad sam pomislio "To je to! Što ćeš više za večeras?!", krenu GY!BE i krov (ponovo) odleti u zrak.
Things changed, you see.... they don' sleep anymore on the beach.
Zvučna katraza zvana
Godspeed You! Black Emperor vratila se nakon osam godina pauze i zvuči bolje nego ikad. GY!BE su danas veliki bend. Ne znam što je tome pridonijelo, ali redovno rasprodaju sve prostore u kojima sviraju. Ni Kino Šiška nije bilo iznimka. Sljedeći svoju hippie adolsecentsku filozofiju, prema pričanju Efrima Menucka, ovaj je glazbeni kolektiv svoj nastup podredio upravo riječi
kolektiv, pa nastupaju u polumraku ne ističući se pojedinačno, na trenutke osvijetljeni samo mutnim bijelim kadrovima s projekcija koje promiču platnom iznad njihovih glava. Međutim dok su prije deset godina nastupali sjedeći, gotovo svi okrenuti leđima publici, s godinama su ipak ublažili svoje adolescentske stavove. Svi osim Davida Bryanta, koji se nehotice ili namjerno, okrenuvši nam potpuno leđa prividno stavio u ulogu vođe ceremonije. Sa svojom kozjom bradicom i zašiljenim vršcima kose nalik je Pucku koji upravlja ostalima i vuče nama nevidljive konce u kakvoj izrežiranoj spački. A spačka je sljedeća - dva sata nas glazbom prikovati u mjestu i pustiti naše osobne demone da nas proždru.
Godspeed You! Black Emperor @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
I kod GY!BE, kao i kod Dirty Three, dramatizacija nastupa ima jednaku ulogu kao i glazba koju proizvode, pa na stejdž izlaze jedno po jedno i, kako se priključuju, svojim instrumentima od početne statičke buke postupno grade melodiju. Kroz drone zvuk iz pojačala prvo se probijaju košmarni zvuci violine i čela. Zatim pojedine gitare, a onda sve samo grune uz žestoko nabijanje bas bubnja. To je trenutak u kojem se raspadaš ma koliko da si se činio čvrst prije njega. Da sam lego igračka, u trenutku kad je cijeli bend zajedno ruknuo, iščupao bih si neki od udova i hitnuo ga u zrak, prema stejdžu, nekamo već. Cijeli uvod vodio je prema tom instrumentalnom urliku. I krici iz publike bili su nešto što se sasvim prirodno uklopilo. Masakr.
...this is all a dream...
Raspored njih osmero na stejdžu u obliku obrnutog klina s bubnjem na vrhu savršeno vizualno dočarava to probijanje emotivnih štitova koje glazba potiče. Poput rimskih legija zabijaju se u vaš mozak, dok gitarske baraže uz marš bubnjeva prizivaju slike Hannibalovih slonova kako jurišaju. Ovoga puta Alpe nisu nepremostiva prepreka.U tom kreševu dodatno raspamećuje blisko istočni melos koji se probija iz buke i ne znaš plešeš li ili se boriš. Cijeli bend, njih osmero, jedan su živi usvirani organizam. Totalno ludilo i ritualno mahanje glavama. Strukturirana kaotičnost, koja ti se vrzma ušima, naizmjence puni i prazni glavu mislima. To je tek prva stvar (Mladic), ali i cijeli nastup.
Godspeed You! Black Emperor @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
Iako su u dva sata svirke odsvirali pet svojih maratonskih stvari, od kojih je najveće oduševljenje izazvala "East Hastings-The Sad Mafioso" korištena u filmu
"28 days later", cijeli koncert zapravo je jedna neprekinuta stvar. Kreativno čudo i živa melodija koja se izvija i pretvara u refleksivne filmove u tvojim mislima. Snimci na platnu iznad aposolutno su nepotrebni, jer u glavi vrtim svoje. Dinamika nastupa posložena je poput izmjena dana i noći, pa su poznate cinematske kompozicije prekidane višeminutnim drone dijelovima, kada je veći dio benda na koljenima i igra se s potenciometrima kao u kakvom religijskom ritualu.
Naizmjence bitka i misa. Krvavo religijsko iskustvo ili smjena godišnjih doba. A kroz svu buku, marširanje bubnjeva, glasna krešenda, probija se bolno lijepa melodija violine. Točno tamo gdje treba biti. Poput oruđa inkvizicije nepogrešivo pojačava patnju ili poput svjetionika pokazuje put, ovisno o trenutnoj ulozi. I sve to savršeno se čuje u prekrasno podešenoj akustici "Katedrale", kako se zove glavna dvorana Kina Šiška. Možeš se ili prepustit ili pobjeći glavom bez obzira. Činilo mi se da se većina publike odlučila za prvu opciju, no zapravo nisam mario.
Godspeed You! Black Emperor @ Kino Šiška, Ljubljana (SLO), 14/11/2012 © Saša Huzjak
Lift your skinny fists to heaven and say "Allelujah! Don't bend! Ascend!".
Gostovanje GY!BE u kinu Šiška tako mi je postalo još jedna prilika da se poklonim bendu koji mi je prije točno dvanaest godina ispunio uši i misli glazbom koja je postala više od glazbe - životni oslonac, poveznica s dragom osobom, pomoćno sredstvo za autorefleksiju i samopročišćavanje. Istina, totalno preplavljen doživljajem do kraja nastupa GY!BE već sam zaboravio da su ovdje bili i Dirty Three. No kad sad pogledam s odmakom mogu samo zaključiti da je ova "double bill" iliti "dva u jednom" kombinacija bila pun pogodak i najbolji koncert godine. "Katedrala" ispunjena misom sezone.
bir // 17/11/2012
> vidi sve fotke // see all photos