Rado pamtim prve rođendanske proslave,puhanje svijeća,otvaranje poklona,probranu ekipu i neizostavan Vlastin rolat od čokolade.
Bilo je to ipak neko drugo vrijeme,roditelji su imali znatno više živaca za istrpiti gomilu djece po kući,vrisku i umrljan tepih,sofu ili zavjesu,te nakon završetka zabave čistiti,pospremati i ručno oprati hrpu posuđa,prevrćući pritom očima,ali i odahnuvši jer je oluja utihnula.

Dočepavši se puberteta zabavljali smo se od sumraka do zore,nerijetko stižući kući u etapama,neprepoznatljivi i primorani sutradan mirovati uz obavezan unos veće količine vode. Stvar je subjektivne percepcije,no držim da smo se zabavljali uz znatno bolju glazbu od ove koju sluša današnja mladež.

Sada,u ozbiljnim godinama,zabava ima više lica; bolju od odlaska na dobar koncert ne trebam,iako i večera u krugu dragih ljudi uz dobru spizu i vino,čemu je prethodila čašica domaće rakije,te nakon svega spontano uzimanje gitare u ruke i sing along Šarlovih,Urbanovih,Haustorovih ili Mišinih pjesama,definitivno je potvrda dobrog tuluma.
A tko se najbolje zabavio pjevajući o zabavi? Evo popisa...

GOIN' TO THE PARTY - Alabama Shakes (2012)

Sa Brittany Howard i odličnim joj bandom Alabama Shakesima već sam prvim slušanjem bio oduševljen. I zna se dogoditi da za uživo svirke njezin nastup zađe pod kontekst afektiranja,no niti to mi ne smeta,ako se uopće takvo što i dogodi,moguće da mi je percepcija pogrešna - svakako se ništa slično ne nazire na debitantskom albumu Boys & Girls (2012),odličnim "evo,izvolite" sastava stiliziranog rukopisa,najčešće soul bojama definiranim,no velikim mjernim jedinicama obujma zaokružen vokal ekspresivne Brittany,pomjera band čas lijevo,čas desno ka postavkama rock/southern rock/roots međuzemlja.
Volim kada umjetnik ne skriva strast,otkriva svoj emotivni kompas,a igla na kompasu ove grupe umjesto sjevera,uvijek pokazuje osjećaj,nesputan,živ i jasan - kada se to dogodi u najkraćoj pjesmi albuma,Goin' To The Party,gdje je sve mahom tiho,a istovremeno i jako,jer dinamička koncentracija vokala,staccato gitara i duboko ozvučen udarac koji drži ritam,vode vas vjerovati da zabava može biti itekako neobična.

"You're going to the party by the end of tonight
There's gonna be dancing and there's gonna be a fight"

NO 1 PARTY ANTHEM - Arctic Monkeys (2013)

Fantastično talentirani Alex Turner skladao je poprilično sjajnih pjesama. Ovakvoj "zabavnjačkoj" numeri podosta ima zahvaliti Lennonu i McCartneyju čija je kompozitorska magija hvala Bogu prelazna,pjesme poput ove dokaz su takve stečevine,no možda i više od toga,potvrda su izuzetne kompleksnosti frontmana Arctic Monkeysa,njegove glazbene erudicije,te bandove spremnosti ulaženja u druge uloge i primicanja terenima do sada neistraženima.
Stoga album AM (2013) vidim kao veliki uspjeh i spektar poznatih,ali i za odličnu ocjenu naučenih energija i lekcija; zarolali su dečki kroz svoju party pjesmu fini snop toplokrvne svirke,doista vruće producirane,sa gitarama koje pristižu i bježe,klavirom kojeg kao da je odsvirao Sir Paul glavom i bradom,dok bubanj odzvanja u novom mileniju,a uzeo je prelaze kakve je rabio Ringo. Poseban tretman zauzima Alexov pjevački iskaz,jer tu čujem i Lennona,i Amy,i Bowieja,a zapravo je i tek,i samo,ali više nego ukusni odraz melankolije i zbilje autorskog velikana iz Sheffielda.

"It's not like I'm falling in love,I just want ya
To do me no good
And you look like you could"

CASUAL PARTY - Band Of Horses (2016)

Zbilja vrlo rijetko zaigrana plesna pojava iz većinski sporijeg i mračnijeg opusa grupe. Band Of Horses svrstavam među posebnije bazično rock južnjake koji su ovom prilikom prikupili dovoljno konfeta,prskalica,zviždaljki i šarenila,te se svirkom opušteno odrazili ka mainstreamu,no doista su to učinili bez previše opreza,što je u ovom slučaju pogođeno jer katkad višak opreza rezultira izvještačenošću i dosadom,a to nas ovdje mimoilazi; od početka numere okruženi smo raspoloženim sviranjem i partijaškom energijom,gitare rezolutnim pozitivnim atomima zadaju ritam koji neće kopniti,Bridwellov vokal donosi tulumu zagrljaj pozitive i osmijeh,a ulazak u refren,iako pretjerano ne mijenja tijek melodije,daje onu notu različitosti i indie odušak komadu ležernosti kakvog od momaka iz Seattlea ne dobijamo baš često,iako evo ispada kako je zapravo šteta što je tome tako.
Hight five boys!



TRASH,TRAMPOLINE AND THE PARTY GIRL - U2 (1982)

Negdje između odličnih ploča October (1981) i War (1983) objavili su Irci singl A Celebration kojemu je B-stranu čuvala (hajde da skratimo naziv,ionako od banda uvriježen) Party Girl.
Ukoliko niste upoznati sa studijskom verzijom pjesme,jasno da ovo izuzima zagrižene fanove grupe,moguće ćete pak znati kako se ista nalazi na vatrenom live albumu Under A Blood Red Sky (1983) i sjajno je da su ti jedinstveni trenuci svirke,u ovom slučaju pod hridima Red Rocksa u Coloradu,našli mjesto na toj živoj ploči: naime The Edge je tu pokazao da je gitarist od krvi i mesa,čovjek,a ne mašina,budući je pri izvođenju sola čujno zabrljao,pogriješio kao vjerojatno nikad prije ili kasnije tijekom boravka na pozornici. Tekstualnu radnju uvriježeno potpisuje Bono i mlađahno se dodiruje seksualnog zanosa u godinama kada je dublinska četvorka hvatala zamah ka mjestima na postolju glazbene zbilje,drugujući primarno na post-punk kolosijeku sa povremenim romantičarskim aluzijama.

PARTYMAN - Prince (1989)

Dok su dečki iz Dublina znali pošteno zatulumariti na pozornici,što tek onda reći o genijalcu iz Minneapolisa koji je istu trenutno pretvarao u plesni podij,ako mu se tako prohtjelo?!
Album Batman (1989) soundtrack je istoimenog filma Tima Burtona,te se pjesmom Partyman Roger Nelson transformirao u lik Jokera,kojega je tumačio lukavac,šeret i zavodnik Jack Nicholson,a u sampliranom obliku kroz rasplesanu kompoziciju čujemo glasove već spomenutog Nicholsona,kao i dražesne Vicky Vale,uobličene od Kim Basinger.
Stvar je ovo funkoidnog priopćenja za javnost vladara ritma Princea - stasito plesne gitare ukucane su u genom numere kojom se provuče i jazzy klavirski aranžman,nezaobilazno maestrovo visoko tonsko glasovno iskakanje melodiju siječe i sve je dakle detaljno formulirano kao izazov slušateljima da odgovor na navedeno bude mirno praćenje pjesme iz fotelje sa nogom preko noge.
Pokušajte,no ishod je unaprijed poznat - how yes no!

...AT THE HOLIDAY PARTY - St. Vincent (2021)

Annie Clark spada u vrhušku zanimljivijih dama rock glazbe 21. stoljeća. Da nisam usamljenik takvog mišljenja potvrdio je primjerice Dave Byrne,snimivši album sa šinjorinom superiorne gitarske karizme i bisernog stila,odsvirali su popriličan broj zajedničkih koncerata i njihova suradnja koncentrat je svježine i iskustva,ili sasma logičan zaključak dvije postavljene premise.
...At The Holiday Party sa ploče Daddy's Home (2021) raritetni je pogodak akustične mirnoće,lijepo iznenađenje kojim prevladava sjetan poj trombona,trube i saksofona,sfumato produkcije kada se ukaže kompanija pratećih vokala,te naklon 70ima sa kombinacijom Mellotrona i električnog klavira.
Završni sud bio je alternativni Grammy za veliku i sjajnu Annie. Zacijelo joj je i Jack White darovao pljesak,razlozi za to se jasno čuju.

"Think if you can just keep spinnin'
You won't miss what you've been missin' "

(YOU GOTTA) FIGHT FOR YOUR RIGHT (TO PARTY) - Beastie Boys (1986)

Tri kvalitetna luđaka iz New Yorka,Horowitz,Yauch i Diamond,znani kao Beastie Boys,svojim su studijskim prvijencem Licensed To Ill (1986) izletjeli na scenu iskazujući energičnost,hrabrost i gotovo epidemiološki dobro raspoloženje,što se itekako reflektira u predmetnoj pjesmi.
Bili su to posve novi okviri u domeni hip-hopa, budući su momci glasnijem rapu pridružili hard-rock gitare prepoznatljivih udarajućih riffova,a vrlo interesantan podatak kaže kako je te volumenske gitarske dionice odsvirao Slayerov Kerry King (također i u No Sleep Till Brooklyn).
Sreća je bila na njihovoj strani jer se osmišljena formula primila na plodno tlo - od Brooklyna i Bronxa,pa do Staten Islanda,zvuk i uspjeh okupirali su potom (netom) čitavu Ameriku i vrli novi svijet; nekima će više prijati sljedeći album Paul's Boutique (1989), drugima kasnija bombardiranja iz 90ih,no sasvim sam siguran da su Ad-Rock,MCA i Mike D vrlo lagano stvorili preduvjete da dobra zabava potraje.



SHE'S IN PARTIES - Bauhaus (1983)

Kada bi se nekako mjernim jedinicama moglo izraziti kulerstvo,tada bi engleski gotičari bili sinonim za visoke iznose istog,poglavito pjevač Peter Murphy čija pojava i držanje ide uz bok Bowieju ili Ferryju.
Album Burning From The Inside iz 1983. započinje ultraljubičastom tamom pjesme She's In Parties kojom dominira David J basom koji šeta između darka i duba,Ashova gitara puni uši hladno serviranim tonovima vatrenog okusa,a Murphy iako već jednom nogom van banda (zbog bolesti,ali i razmimoilaženja), još taj jedan, posljednji put,pokazuje koliko je malo vremena dovoljno da zapanji vokalnom siluetom koja će obučiti nadolazeće frontmane 80ih i 90ih,čak i šire od onih čiji se bandovi svrstavaju u alter/indie klimatske uvjete.
Evidentno je da bi ton i slika 80ih bez predloška i zaloga Bauhasa izgledali (i zvučali) mršavije i bljeđe.

PUNKY REGGAE PARTY - Bob Marley & The Wailers (1977)

Singl koji je nastao nakon što je Bob vidio Clash na djelu,a posebno crpeći inspiraciju iz teksta i vibracije Police And Thieves broja,u godinama kada su punk i reggae bili na istoj strani glazbene škole,te se stihovni meritum nemalo i nerijetko poklapao kod aktera obaju žanrova.
Gard je u pjesmi stoga značajno utreniran,Marley drži koncentraciju od početka do kraja,dok se molsko ishodište naglašava odličnim klavijaturama,serioznim puhačima i prigodno uspravnim ritmom,a kao od šale izlazi iskrenost i dobrota rastinog životnog mota čiji rječnik ne poznaje mizantropiju kao pojam,te je kao takav poželjno tople fronte u hladnom vremenu geografski raširenom, posebice danas kao antonimu ljudskosti koja toliko izostaje.

"Come with your heart and soul
Well come-a come-a rock your bone"

Pomislio sam zapravo,a i zadržavam takvu misao - Bob možda je i bolje da ne gledaš koliko je svijet u ovih 50ak godina postavio bestijalnih stupica moralu i čovječnosti.
Ti si svoj mir pronašao.

24 HOUR PARTY PEOPLE - Happy Mondays (1987)

Često na rubu falša,ili čak duboko u njemu,značajka je omiljenog Madchester junaka Shauna Rydera. Događa se to i ovdje,ili pogotovo ovdje,gdje produkcija Johna Calea hvata sirovu protočnost banda kroz plesne punk/funk dimenzije uvjetovane ne pretjerano uvjerljivom svirkom,no to i jest draž premijernog izlaska na avenije Manchestera,među žitelje željne novog zvuka koji će nekolicina Factory favorita poput Joy Divisiona ili New Ordera,također iz Salforda kao i Mondaysi, prethodno pripremiti kao kovinu finalnom glazbenom diskursu sastava.
Istančanu psihodeličnu plesnu dovitljivost band će ipak najbolje izraziti na trećem albumu iz 1990. (Pills'n'Thrills And Bellyaches), a danonoćno partijanje uz još nekoliko klasičnih Mondays numera,naći će se na soundtracku Winterbottomovog filma naslovljenog po ovoj pjesmi i snimljenog 2002. godine,sa Steveom Cooganom u ulozi Tonyja Wilsona,utemeljitelja Haciende i Factory Recordsa.
Još kada bi Marić imao čarobni štapić kojim bi uspio Albarna uvjeriti da dovuče Shauna i zajedno izvedu Dare sljedećeg ljeta na Jarunu...

dario b. // 26/10/2025