Drugo ukazanje legendarnih "dinosaura", koji bi polako "jr" na kraju imena mogli mijenjati u "sr", prošlo je kako samo poželjeti mogu sve strane uključene u događaj. Organizator trlja ruke zbog prepune Tvornice, i bend je zadovoljan s tom stranom priče, pa ima i više volje za svirku, a time dobiva i publika koja je došla sve to poslušati.
Otkad su se 2005. okupili u originalnoj postavi, objavili su tri albuma, a ja sam imao sreće pogledati ih tri puta u tih sedam godina. Iako sam nekad žalio što ih nisam vidio uživo u mlađim danima, sad sam sve nadoknadio. A što se tiče JayLOUMURPH-a, čini se da je i njima to sve ok. Snimaju sve bolje i bolje albume, ne sviraju sve bolje i bolje, ali ni gore i gore. Još uvijek se nakon svake pjesme J-ayu raštima gitara pa upadne u neki "jam" s Murphom dok je štima. To nekima može ići na živce. Vjerojatno bi i meni da je neki drugi bend u pitanju. J više ne izgleda ko Gandalf, nego ko Saruman. I Lou je pustio bradu koja se prikaže u onim rijetkim trenucima kad makne buket kose s lica. A Murph… Konstanta konstante. Mašina koja jede bubnjeve, al nikako mi nije jasno zbog čega se nakon skoro svake pjesme dizao i odlazio iza baterije ogromnih pojačala!? Novosti? Pa imaju jednog mladića sakrivenog u kutu stejdža, koji se najviše čuo kad je pojačao klavijature na Almost Fare, jednoj od četiri pjesme s novog albuma koje su odsvirali. Ostale su Barlowova Rude, koja je malo razbila Mascisova iživljavanja na gitari, te Don't Pretend You Didn't Know i Watch the Corners, koje su se potpuno stopile sa starijim materijalom. Na ovoj turneji sviraju i Training Ground, obradu Lou-ove i J-ayove prve grupe Deep Wound, na koju je kolega do mene prokomentirao da mu je jasno i zašto su se raspali. Ostatak je bio klasičan, Feel the Pain, Out There, Start Chopin', The Wagon… a regularni dio završili su sa Freak Scene i Forget the Swan, na kojoj je Mascis konačno malo duže razvalio tu solažu. Cijelu večer imao sam osjećaj da se suzdržava iz nekog razloga i da skraćuje sam se bi užitke. Iako to nekima nisu užici, potpisujem ono što je nedavno napisao jedan naš uvaženi kritičar, da bi jedino njemu i Neil Youngu dopustio da soliraju do besvijesti. Zvukovi koji izlaze iz te gitare su nadnaravni, a još kad upali flendžere, distorzije i ostala čuda koja mu stoje kraj nogu imam osjećaj da bi mogao poletjeti skupa s njim. Na bisu su nam servirali In A Jar i, naravno, Just Like Heaven, da bi kasnije otišli na zasluženi odmor uz kebabe iz Ali Ke Baba-e.
Znam da im je ovo besplatna reklama, al taj kebab je ko i Mascisova solaža, nešto nadnaravno.
Ovakav koncert ne ostavlja pitanje ni bendu ni publici o ponovnom druženju, samo je pitanje koliko će vremena proći do ponovnog druženja.

pedja // 17/02/2013