Koncert Parkway drive-a može komotno konkurirati za jedan od naj Močvarnih koncerata sezone.

U četvrtak, uz potporu Life in Peril i Free Ride-a australski surferski metalkorci stigli su u Močvaru i napravili totalni haos. Budući da sam došla taman na drugu predgrupu - Life in Peril (i nažalost propustila svirku Free Ride) taman pristigoh na fino zagrijanu atmosferu prepune Čvare.

Life in Peril-ovci su valjda jedan od rjeđih bendova koji i dok su Nečija predgrupa (a nečija komotno može ići velikim početnim slovom, s obzirom na to što je slijedilo) tako uspiju dignuti ekipu, ispuniti dvoranu i još svirati dodatno bis. Stvarno ne pamtim neki koncert malo većih faca kada se predgrupu nije puštalo sa stejdža kao što je to bilo u Močvari. Što se mene tiče, a bez puno pretjerivanja, Parkway drive se ne bi uopće zeznuli da ih povedu sa sobom na turneju kao predgrupu, jer ako ovako uspiju pripremiti rulju na mošanje i divljačinu, onda to i zaslužuju. Izuzetno energični, nabrijani na pozitivu, vokal totalno uvjerljiv i u non stop interakciji s publikom. Tako metalcore bend treba izgledati i zvučati.

A iza njih Parkway drive...eh, taj Parkway drive. Moram priznati da, iako fan ove vrste glazbe, do prije nekih mjesec dana, nisam previše obilazila australijsku scenu. Nekako je uvijek američka prva po izboru i prva iskače po netu i glazbenim stranicama, tako da je PWD bio apsolutno ugodno otkriće mjeseca. Nije trebalo duže od 1-2 stvari da hipermelodični kakvi inače jesu, uđu u uho i dosele na svakodnevnopuštajuću mp3 listu. S nestrpljenjem sam očekivala svirku, kao i veliki dio prisutnih, ali zaista. Krenulo je još s nabrijavanjima na fejs zidu, nespavanjima pred koncert, dogovoru oko puštanja balona, furanju raznih lopti, luftića i morskih pomagala, te sličnih mini-predkoncertnih zadovoljstava. Močvara je bila dupkom, ali dupkom puna, i što mi se najviše svidjelo, ok su organizirali da i vrata sa strane (lijevo od stejdža) budu uvijek otvorena, tako da se nije moralo ulaziti/izlaziti samo kroz jedan prolaz. Iako tijekom koncerta nije bilo ni ugljičnog dioksida unutra, a kamoli kisika, puno je lakše i manje klaustrofobično bilo izdržati vrućinu i šutke, samo što si znao da postoji lagan izlaz van. Eh, tu se odmah sjetim Tvornice i Satrianija, i unutrašnjosti nalik komori, gdje nit' možeš disat', nit' funkcionirati normalno, a nit' izać van pošteno jer se ne dopušta povratak nazad.

Val oduševljenja zapljusnuo je Čvaru na izlazak članova PWD-a, a kako se od početka vrištalo i držalo ruke u zraku, do samog kraja se buka nije stišavala, a ni ruke spuštale. PWD-ovci su uspjeli, uz konstantna penjanja na stejdž ovih naših malih stejdždajv amfibija, odraditi turbo bolesno dobru svirku. Riječ je bila o sasvim neoklasičnom stejdždajvingu, jer bacalo se svakako, na glavu, ruke, noge, bočno, saltom i sličnim figurama, i muško i žensko, i staro i mlado, i obučeno i golo, sve je prolazilo.

Odsvirali su uobičajenu set listu koju na turneji sviraju, da bi za sam kraj i pitali publiku, potpuno oduševljeni prijemom, želimo li da sviraju noviju stvar Swing ili stariju Romance is dead. Ne trebam ni spominjati da je publika glasnije podržala stariju stvar. Sam koncert završio je valjda najglasnijim "we want more" skandiranjem IKAD. A tko bi rekao da će Močvara australskim ženicima biti tako vruća, jer je i sam Winston (vokal) više puta ponovio koliko mu je vruće, i zapitao se kako smo još svi i dalje živi i na nogama. Istinabog, kad se zainatimo stvarno znamo napraviti doček i pol i odigrati najbolju publiku koju si bend može zamisliti. Sjećam se Saxona od prije 10tak godina kada je publika, gladna dobrog metala dala zadnji atom snage da utaži tu glad i podrži kultni bend. Slično je bilo i u četvrtak, većina okupljenih je znala riječi i od starijih i novijih stvari, a za totalno pozitivnu i euforičnu atmosferu podjednako su bili zaslužni i glavne face i publika. Bez previše mudrovanja, svirka je bila apsolutni win i zaista jedna od boljih Močvarne sezone.

suzie q // 09/06/2013

> vidi sve fotke // see all photos