home > mjuzik > Ire

kontakt | search |

PARKWAY DRIVE: Ire (Resist/ Epitaph, 2015)

Kada će se raditi NWO, odnosno novi svjetski poredak u rocku 21. stoljeća, "Ire", peti album australskog, dojučerašnjeg metalcore benda trebao bi se obavezno naći na spisku kandidata velikih besramnih prevara, ozbiljnih fleka, konkretno spački, pojednostavljenije govoreći strahota i katastrofa. Još na prošlom albumu "Atlas" (2012, USA no.32, UK no.48, AUS no.3) uočila se tenzija da počinje trka za biznisom u nakani pretvaranja benda u veliku mašineriju, no ipak je ostavio simpatičan dojam.

Ali ovaj rad je nešto sasvim drugo. Generalno sažimajući to više nije metalcore isto kao što je Metallica prestala biti thrash s "Black" albumom ili pak, kad su The Clash napravili onaj degutantni "Cut The Crap" s ritam mašinom i izgubili sve kredibilitete nekoć nenadmašnog i inteligentnog punk benda. Želja ovih Dandija je postati najpopularniji teški bend na svijetu, takoreći ušminkan pop proizvod za najšire slojeve koji ne mare za kritičare i mišljenja stručnjaka. Na stranu možebitni hvalospjevi u korist "Ire", nekakvo njegovo mistično značenje, tumačenje i percipiranje kad se i iz najskrovitijeg kutka na Zemlji demistificira sav dosadašnji potencijal benda koji se pretvorio u nakaradni stroj koji ništa mnogo ne bježi od hibridnih klišeja zvanih Queen, Status Quo i Kiss. Sve su to nekoć bili hit bendovi kojima je hard i heavy samo poslužio kao odskočna daska za formatiranje lakopamtljivih i gordih stadionskih himni, a ovdje toga ima u izobilju s nevjerojatnom količinom catchy melodija kakvih se ne bi dosjetio niti Tonči Huljić kad bi imao priliku napisati opus za barem polovicu pjesama na Euroviziji i bedastoća zvanih talent show.


Parkway Drive - Crushed (Official Video) from ambitious.films on Vimeo.

Ok, pjesma "Dying to believe" prolazi još kako-tako pod stari metalcore štos, no već otvarajuća "Destroyer" ne ulijeva nimalo povjerenja jer je čisti hard rock. Odmah otpočetka tu nešto strašno sumnjivo smrdi. Nestale su one gitarske egzibicije 'Pig' Kilpatricka i Jeff Linga, frontmen Winston McCall je znatno smekšao svoj pjenasto usiljeni vokal, te će ga po svemu sudeći s vremenom posve pročistiti od bilo kakvih growl supstanci. Nego, prava ljiga pristiže u "Vice grip" s hard melodijom, plesnim 1/1 ritmom plastično tretiranih bubnjeva koji su se tokom albuma čisto komotno mogli programirati na ritam mašini, te nevjerojatnom ovacijskom arijom 'yeah, yeah, yeah' koju je teško bilo zamisliti na njihovim ranijim radovima. "Crushed" je posve filtrirana od metalcorea skretanjem u surogat industriala (uvodna vokalna mantra nema veze s aboridžinima ili Libanoncima o kojima govori tekst), na "Fractures" je posve jasna orijentacija ka pop melodijama s ponovno stadionskim ovacijama, a definitivna pljuska "Writings on the wall" nije ništa drugo nego nova varijanta "We will rock you" Queen pojačana gudačkim uvodnikom, besramno otetom ritmu za skandiranje, refrenom 'ajmo svi ruke u zrak' ('put your hands up') i maksimalno patetičnim piano finišem. Ajme veselja za mainstream koji će kad-tad ovaj model prisvojiti za neki novi imitat Parnog valjka, Prljavog kazališta, Plavog orkestra, Colonie, Gibbonija... Da svinjarija bude veća, "Bottom feeder" je maznut od Michael Jacksonovog hita "Smooth criminal". Još samo valja očekivati da McCall obuče bijelo odijelo i šešir, te zapleše tango s mafijašima i klokanima. A "The sound of violence" u brzom tempu alternativnog rocka još samo poduplanom bubnjarskom pedalom upućuje da je ovo nekad bio metalcore bend. McCall je posve izbacio grleni growl, pjeva sve čišće i sasvim ga je lako za očekivati vrlo brzo kao standardnog rock vokalistu. I onda tu još dođe nanizanih catchy solaža ko' u Guns'n'Roses ("Vicous"), pa malo thrasha Metallice ("Dedicated") i za kraj staccato laganica skoro poput "Nothing else matters" s trijumfalnim gudačkim finišem ("A deathless song"). Besmrtno, kaj ne?
[ Parkway Drive ]

Parkway Drive

Parkway Drive su se odmetnuli u čisti komercijalni bend potpuno zatvorivši dosadašnje poglavlje. Taj prvi dio faze će novim fanovima i milijunskom auditoriju na kojeg se puca biti posve enigmatičan, spetljan, zavrzlan i neshvatljiv da jedan 'tako dobar bend' s takvim 'pravim stvarima' kao što su "Vice grip", "Fractures", "Writings on the wall", "Bottom feeder" i "A deathless song" ima tako loše i prežestoke prethodne albume koji se ne mogu slušati. I čuditi će se što ti glupi kritičari pišu tako negativno o ovome sjajnom albumu. A na idućem albumu, kako stvari stoje, moglo bi se pronaći natruha Uriah Heep, Smokie, Eagles, neka nova varijanta "Radio ga ga" i "I want to break free", a zašto ne i popa Lady Ga Ge, Bruno Marsa i Lilly Allen. Sve što je za uho širokog pučanstva lijepo, treba mu ponuditi da u tome i uživa.

Bye, bye metalcore, farewell bye.

Naslovi: 1.Destroyer, 2.Dying to believe, 3.Vice grip, 4.Crushed, 5.Fractures, 6.Writings on the wall, 7.Bottom feeder, 8.The sound of violence, 9.Vicious, 10.Dedicated, 11.A deathless song

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 21/10/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*