Nakon zaista mnogo vremena ponovno smo imali prilike pogledati BRUJAČE. Ne sjećam se da li su tokom 2013. uopće nastupali, no ja sam ih zadnji puta gledao, koliko me memorija služi, na rođendanu Terapije u Attacku prije točno 2 godine. Nisu se ništa bitnije promijenili, a jedina novina je pjesma koju ranije nisu imali u repertoaru ili je barem do sada ja nisam zapazio. Bila je to nakon uvodne "Trans" pjesma "Ne čekam" s elementima Francovog gitarskog math-rocka. Nastup im je vrlo rano počeo, oko 21.30h, možda nešto i ranije, pa je KSET prvih dvadesetak minuta svirke zjapio otužno praznjikav s dvadesetak-tridesetak posmatrača, a kako su se bližila 22h, klub se poćeo puniti uglavnom poznatim, starim licima. Svi su oni propustili dobar dio njihovog nastupa u kome su zaredali "Uranelu", "Obješenjake", "Doručak na travi" i "Gusarsku", te kraći gostujući session Caprija na saksofonu koji se pripremao za urnebes koji će tek uslijediti. U ovakvoj formaciji sa njime, Brujači su dobili potpuno zaokruženi stilski šmek jer tom umjetniku nikada ne manjka nadahnuća za improvizacije i neočekivane solo izlete koji su sve i svašta - od free jazza do world-musica. Brundali su basovi i mljeli su ritmovi, stilski su šarali po bogatoj kolekciji od punka, funka, math-rocka, noisea i svačega s art predznacima, te do konca nanizali još 4-5 najpoznatijih stvari "Apfelstrudel", "Mašina", "Santa Ana", "Valcer" i "Skrivač u magli". Urnebesnih punk-noise hitova "Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne", "Dođi, dođi, dođi" i "Daj, daj, daj" nije bilo, a kako im je zvuk bio moćno naglašen, hrapavi Barin vokal u nekim skladbama se uopće nije razaznavao. Nije smetalo jer ionako svi znaju njihove tekstove. Usljedila je podulja stanka u kojoj se s razglasa emitirao neki posve neobičan samplirani program (sličan je bio pred cirka 8 godina kad su se Trobeci okupili kao Viva Glorio), KSET se jako dobro napunio i onda su TROBECOVE KRUŠNE PEĆI otpoćeli sa dobro znanim psihodeličnim uvodom "Skriveni maglom". Odmah se u startu sve posložilo na svoje mjesto: Bara s lijeve strane na basu i sampleru, Bega na mikrofonu (više ne rabi n-synth), Kosa na bubnjevima, te do njih Vinski (gitara) i Capri na saksu skroz sa desne strane. Kako im je ovo bio zvanično drugi povratnički koncert u ovoj formaciji (prvi je bio 25.V 2013.), čini se da su toliko vježbali i pripremali se, pa su neke skladbe funkcionirale gotovo kao free-jazz/funk/post-punk/noise. Ako su ikad bili bliži avangardi The Pop Group, onda je to definitivno bilo večeras pomevši svu retro furku pod tepih proizvevši svoj originalan i unikatan zvuk i stil. Razrađeni u najsitnijim detaljima, toliko se prilagođavaju svakoj nenadanoj sitnici da to praktički nitko u publici ne primijeti. Da li Vinski namjerno u pola pjesme štima gitaru radi efekata ili eksperimenata, pa špagom vezuje i zateže žice na gitari dobivajući abnormalno neobičan zvuk, Bega je onda u jednoj pjesmi izvadio plastičnu lutku, Bara se poput post-industrial maestra 'Sleazy'-ija iz Throbbing Gristle i Coil prepustio sampleru šibajući noise efekte, a Capri je cijelo vrijeme filao takve neurotične zvukove da je cijeli koncert zvučao poput nekakve urnebesne muzičke mašine u kojoj nema nikakvih tradicionalnih žanrovskih medikamenata. Kao da su se spustili s neke druge planete, a opet su neprestano održavali harmoniju rastrganih ritmova i zapetljanih odnosa basova, gitara i saksofona u kojima sva trojica isturenih svirača imaju posve krivudave linije. Neočekivane i nepredvidljive... Set-lista im je bila skoro identična onoj u Močvari - "Pali mi se sjeme", "Sajam sisa", "Ustajem u tami", "Ples", "Vrištala je", "Imam dovoljno te vlage", "Disco", "Mi smo zalutali (počinjem rigat žicu)" (ili "Pravi poklon za svakoga"), "Armija", te malo znana "Đavo je bio vruć", a od Viva Glorio ostavštine bile su "Disapereunia" i "Moj slučaj". Na bisu su ponovili neke pjesme ("Imam dovoljno te vlage", "Moj slučaj"), no taj zvuk i ta svirka izgleda da im je toliko utkana u percepciju da svakom novom izvedbom moduliraju neobičnim tehnikalijama ne trudeći se ponavljati ono što su već odsvirali. Stoga niti koncertno nisu djelovali kao prije 8 mjeseci; ovaj puta nije bilo niti Beginih maski od drvene kore i theremina već je sve vibriralo i odisalo nekim sasvim drugačijim pristupom. Još luđim, neurotičnijim i ekspresivnijim u kome se on fokusirao na scensku izvedbu punu grimasa i kojekakvih neobičnih gegova. Koliko god TKP bili hvaljeni i cjenjeni od strane kritike i glazbenih kolega, čudi da nitko od mlađih naraštaja glazbenika koji švrljaju po retru post-punka i sukladnih žanrova preraslih u višesmjerne indie-rock obrasce ne dolazi na njihove koncerte još od vremena kada su prošle decenije nastupali pod nazivom Viva Glorio. Za njihovu mlađu publiku me taj razočaravajući podatak nimalo ne iznenađuje, no da naši entuzijazmom i alternativno-opozicijskim stavom naoštreni ratnici, pardon mladi muzikanti spremni na kojekakve izjave o originalnosti i autorskom legimitetu ignoriraju ovaj bend, a možda čak za njega niti ne znaju jest činjenica bez opravdanja. Propuštanje vitalnog gradiva. Izostanak s praktične i teoretske obuke. Ne osnovne ili srednje, već visoke škole rocka. Trobeci su i doktorirali i magistrirali svoj zanat, ali kako stvari stoje, novi šegrti su daleko od kovačnice zvuka i naukovanja zanatom kako biti originalan, poseban i svoj. Ovi vremešni momčine nama isto tako okorijelim, a nekim i nešto mlađim, cirka od 30-te godine nadalje prezentiraju svoj ubjedljivo najjači posao kojim se u životu bave. Momentalno su najzreliji baratajući vlastitom tehnologijom, pa im je vrijeme da zasukaju rukave i naprave neke nove pjesme. Za nas.

horvi // 09/02/2014

> vidi sve fotke // see all photos