Obično ne počinjem od kraja, ali nakon viđenog/slušanog u petak, moram odmah reći da moj prvi susret s Laibachom uživo nije mogao biti bolji. Koncert podijeljen u dva čina s neizbježnim bisom bio je poput kazališne predstave, čiji su se glavni akteri mijenjali iz jednog u drugi čin. Komentar frendice nakon prvog čina "Sviđa mi se jako, ali to baš nije Laibach" najbolje opisuje baš tu dvočinsku podjelu. Dok je prvi čin glazbeno-scenski preuzelo novo lice Laibacha, s pomlađenim članstvom i prezentirano pjevačicom/klavijaturisticom Minom Špiler (inače pjevačica slovenskog benda Melodrom), drugi čin bio je povratak starom i Milanu Frasu, kao jedinom članu i figuri tog starog Laibacha danas. I iako je Mina svojom scenskom teatralnom pojavom preuzela laibachovski totalitaristički stav karizmatičnih vođa za govornicom, glazbeno su Laibach u tom prvom dijelu omekšali i približili se masovnijem ukusu, što mora se priznati u ovom slučaju jest pozitivna stvar. Naime, glavni razlog što je ovo moj prvi susret s Laibachom uživo jest upravo njihova glazba koja me unatoč svojoj svojevremenoj inovativnosti i provokativnosti izvedbe odbijala svojom repetitivnošću, odnosno monotonijom. Nakon par odslušanih stvari, sve druge zvučale su kao varijacije na temu i nikad kod kuće nisam imao želju da ih zavrtim. I tako sve do novog albuma, koji je konačno ponudio nešto za opetovano slušanje. Laibach su svoj dvosatni show započeli poput dobro ugođenog sata ili bolje rečeno dobro uređene države NSK (koja zapravo može biti i Švicarska, Njemačka ili Luksemburg). S obzirom na provokaciju, reakcionizam, politiziranje i anarho-umjetnički doseg kojima je obilježeno njihovo tridesetgodišnje stvaralaštvo, pomalo je ironično da svoj scenski nastup baziraju na izvedbenom perfekcionizmu kakve uspješne (kapitalističke) tvrtke. Sve funkcionira kao podmazano, svak zna i (najbolje i učinkovito) obavlja svoj posao. No, ako uvidimo da ironija jest najvažnije oružje Laibacha, onda sve ovo itekako dobiva smisao.

A s ironijom je krenulo od samog početka kad je narator pozdravio "Hello Europe, hello Athens! We are happy to be here!". Na trenutak sam pomislio da je netko pustio krivu sniumku predviđenu nastupu u Ateni, a ne Zagrebu. No, to je bio samo trenutak jer kad su Laibach krenuli s zaglušujućim prijetećim beatom i pjesmom "Eurovision" uloge su podijeljene. Atena kao simbol raspadujuće Europe i Laibach kao revolucionarni predvodnici u bolju budućnost. Ili možda ipak ne? Sama stvar Eurovision i njezino prizivanje raspada Europe tipična je lajbahovska i Frasova industrialno-parolna nabrajalica. No već na sljedećoj "Walk with me", Mina Špiler izlazi u prvi plan i sa svoje "govornice" sipa pokretački tekst prema nama. Svo osvjetljenje je na njoj i teško je skinuti pogled s nje, dok se Fras povlači negdje u pozadinu stejdža ili u polumraku recitira svoje grlene dionice na refrenu. Ovakav Laibach izaziva pravu malu revoluciju uzbuđenja u publici, koja je potrajala do kraja prvog čina, obilježenog izvedbama isključivo novog materijala s albuma "Spectre". Electro-beat koji gruva u glavu, ženski vokal koji razgaljuje srce i u pozadini Fras s hladnom, proračunatom recitacijom. Revolucija je mogla početi. Projekcije prigodno prate glazbeni show, pa militaristički marš u pozadini "Walk with me" zamjenjuju prizori Arnolda Schwarzenegera, hamburgera i Kipa Slobode s puškom u ruci tijekom izvođenja stvari "Americana". Sve je u službi teatra, sve je u službi umjetnosti. No, kako će se kasnije pokazati, savršeno koreografiran šou ipak ne može bez jednako dobrog glazbenog dijela i tu je prvi čin odnio pobjedu. Osuvremenjen, omekšan zvuk možda pokazuje jedno prijaznije lice Laibacha, ali i garantira kvalitetnu zabavu za nas u publici. Sve stvari s novog albuma zvuče spektakularno, a izdvojio bih već spomenutu "Walk with me", jamesbondovsku temu "We are millons and millions are one" (Mina opet briljira u stilu soul diva), te stvar koja je najviše zapalila publiku i bila popraćena najvećim skakanjem - himnična zviždajuća "The Whistleblowers". Ima nešto u tom zviždanju, ne samo na globalnom i prokazivačkom planu, nego u samoj fizičkoj manifestaciji izvođenja te radnje. Zvuk prelaska zraka preko usnica najjači je instrument, u svakom smislu, i imam osjećaj da bismo svi vrlo lako zajedno fućkajući otišli u revoluciju, na branik domovine ili jednostavno u kurac. Sav taj militaristički beat u jednom trenutku je zamuknuo, kad je Mina izvodila baladu "Koran", koja pjeva o vjerovanju u bolji pravedniji svijet. No nekako mi mimika njenog lica nije davala dojam o uvjerenosti u isti i ne bih se lako dao zavesti. Iza umilne melodije skrivena je opasnost, a ironija je opet na djelu. Uvjerljivija je kad u "Bossanova" viče "Run for your life" i upozorava nas da spašavamo svoju glavu. No unatoč svim pozivima na reakcionizam, naratorovo "Are you frustrated?" i nije izazvalo neki odjek u publici, pa je zapravo electro-popičasta borg objava "Resistance is futile" pala na gluhe uši. Nikakvog otpora ni nema u nama hrvatima već poslovično apatičnim i nesklonim revolucijama. No zato je niz The Whistleblowers-No history-Resistance is futile bio pravi mali vrhunac atmosfere za kraj, iako je to bila tek prva polovica koncerta.

Doslovan intermezzo, popraćen odborjavanjem i intermezzo valcerom, ohladio je atmosferu i priremio sve za drugi čin - lajbahovih "uspješnica". Kada je hladni glas naratora, koji je tijekom cijele večeri u stilu Velikog Brata iščitavao "uobičajene" koncertne fraze ("vi ste najbolja publika") prije drugog dijela koncerta izgovorio "And now something completely different...", osim parfrazirnja pajtonovaca doista je označio i bitno drugačiji, stari Laibach, hladan, monoton i distancirajući, prezentiran Milanom Krasom i u skladu s njihovom indiferentnošću spram publike i kritike. Laibach koji ironije li i publika i kritika opet vole.

Od nabrijane proto-rammstein izvedbe "Brat moj" s prvog albuma Laibacha, preko teme za film "Iron sky" (čija je izvedba s projekcijama skoro zavarala da se radi o kvalitetnom trashy uratku - no nažalost film je samo smeće), te niza covera od kojih valja istaknuti Warme lederhaut (u originalu The Normals - Warm leatherette), koji je jedan od onih covera koji zvuče kao da originalno i pripadaju izvođaču koji ih izvodi. Srećom izostali su nezgrapni i smiješni coveri The Beatlesa, a ton je bio savršeno pogođen u prijetećoj i neurotičnoj Ballad of a thin man, kojeg je Fras grleno odrecitirao i u kojoj mr. Jones stvarno nije znao što se sad tu događa, al nekako je osjećaj bio dobar. U tom drugom dijelu smo većinom ostali bez Mine, koja je ponovno kratko zasjala samo u Iron Sky theme (uz uvijek rado viđenu facu Uda Kiera na platnu u pozadini), da bi se nakon toga opet povukla na rezervne položaje.

Na bisu smo naravno tancali s Laibachom na novu obradu Serge Gainsbourgove "Love on the beat" i najplesnijeg hita "Tanz mit Laibach". A dok se u pozadini vrtio spot za tu stvar, upalo mi je u oči kako se Fras u ovih deset godina od kad je spot snimljen fizički transformirao od kržljavog anarhista kakav je bio u spotu (ponekad zamijenjenog i za arapina u nazi obleki) do čvrstog vojnika zasukanih rukava, zavidne figure i držanja u službi slavenskog totalitarizma. Svaka čast. Zahvaljujući izvrsnoj uigranosti cijelog Laibach kolektiva, te osuvremenjenoj i omekšanoj produkciji, u ispunjenoj Tvornici štimalo je sve od izvedbe, rasvjete, scenografije, projekcija, zvuka i atmosfere. Da ne bi sve ostalo samo na dobro obavljenom poslu, pobrinula se publika koja je ispunila Veliki pogon. Omjer nešto starije ekipe ipak je prevladavao (gotičarska supkutlura je neuništiva!), a i dosta mlađih koji su došli izgledali su kao da su baš oni izveli roditelje u izlazak. Iako sam već spomenuo slabu frustriranost hrvata i ignoriranje antipatičnog naratora, na kraju je narator ipak odnio malu pobjedu kad je svojim upornim ponavljanjem potaknuo nevoljku ekipu da za njim ponavlja "ho ho ho", koliko god iritantno to zvučalo. Guske ipak trebaju vođu, makar i uz malo nagovaranja. Za kraj, nisam baš siguran jesu li Laibach stavili pitomiju masku za 21. stoljeće zbog činjenice da sve revolucije pomalo gube smisao. Predaju li se u ovoj vladadavini beznađa, korupcije i kapitala gdje se na koncu pokaže da se iza svakog događanja naroda zapravo skrivaju samo interesi jedne male skupine ljudi ili je to sve samo lukava igra dodvoravanja i novog regrutiranja vojnika/podanika. U svakom slučaju to jest jedna kvalitetna (samo)ironična predstava koju možda i ne treba uzimati pretjerano ozbiljno. I ono što je neupitno jest da su se dobar prijem i raspoloženje kasnije prenijeli i u Mali pogon gdje je Tomi Phantasma do sitnih sati razmrdavao okupljeno društvo gotičara i padobranaca u u crvenim hlačama poput mene.

bir // 12/05/2014

> vidi sve fotke // see all photos