Carla Bley je velika kanadska jazz pijanistica, koja još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća spada u sam vrh žanra. Njen posljednji album, Trios, Carla je snimila u pratnji svojih dugogodišnjih suradnika i prijatelja, Andy Sheparda na tenor i sopran saksofonu, dok je bas svirao Steve Swallow. Izdan za diskografsku kuću ECM i kod kritike i kod publike ubire samo pozitivne komentare, a baš taj album razlog je turneje, povodom koje je posjetila s istom postavom glazbenika i naš glavni grad. Koncert je, kako to biva na jazz koncertima, počeo sa malim vremenskim odmakom od cca 15 minuta. Gospođa Bley je u uvodu koncerta pohvalila Zagreb, rekavši da je grad koji ima dušu. Koncert je otvorila pjesmom "Wildlife" koja se sastoji od tri dijela, a posebno zanimljiv je naziv trećeg dijela, "Sex with birds". Komornijom svirkom i ugođajem, trio na pozornici uživao je u svirci, a ništa manje dobro nije bilo ni publici, koja je do kraja ispunila prostor ZKM-a. Iako mi se u početku koncerta činilo kao da su pjeme malo hladnije i više sklone tehniciranju, vrlo brzo je priča dobila i dušu i emocije.

Kroz cijeli koncert se vidjelo da kolo improvizacije vode gospoda Sheppard i Swallow, dok je Carla tek pred kraj koncerta na sebe preuzela pokoju solo dionicu. Svirati na ovaj način, tako polagano, gdje dolazi skoro do pucanja kompozicija, pokazalo je veličinu ekipe na pozornici. Tu je Sheppard prednjačio, a svojim minijaturama, uz učestalu, čitaj iz pjesme u pjesmu, izmjenu saksofona, svirkom i improvizacijama pokazao je pravog vođu ove momčadi. Iskrenim osmijehom kroz cijelu svirku, vidjelo se da je njemu ove noći bilo jednako dobro kao i svima nama u publici. Basist Swallow me fascinirao svojim bas solažama, koje je izvodio kao da u rukama ima električnu gitaru, a ne bas. U nekoliko pjesama je otišao toliko nepredvidivo u svojoj solo dionici, da me ta neprevidivost poprilično iznenadila. Minimalizam kojem smo nazočili tu večer najbolje potkrepljuje tezu "manje je više". Osobno su me najviše fascinirali na pjesmi "Tricycle", gdje je koncert po mojoj procjeni doživio vrhunac slobode i improvizacije. Zvuk na koncertu bio je podešen relativno tiho, tako da se mogao čuti svaki šapat. U takvoj tišoj i pomalo komornoj atmosferi je Carla Bley sa svojom ekipom pokazala najviše što može. Naravno, bilo je i onih zaboravljivih, koji nisu ugasili zvuk na mobitelu, na trenutke narušivši ugođaj glazbenika i njihove glazbe. Ali ni to nije zasmetalo svima koji su tu večer prisustvovali baš pravom, pitkom i laganom jazz koncertu intimne atmosfere u kojoj je uživao svaki posjetitelj ZKM-a.

jura // 06/06/2014