DAN DRUGI

Drugog dana ovogodišnjeg Nova Rocka već u 15.00 bili smo ispred plavog stagea željno iščekujući još jedno ukazanje Pape Emeritusa II i njegovih Nameless Ghoulsa. Švedski bend Ghost relativno je novi bend na glazbenoj sceni, a njihov opus i pojava izazivaju različite reakcije kod glazbenih sladokusaca. Iako svrstavani u metal žanr, Ghost je bend koji je glazbeno zapravo jako daleko od švedskih metal bendova na koje smo navikli. Glazba koju ovi osebujni Šveđani sviraju ustvari je melodični rock, a spajajući svoj vizualni identitet sa vokalom bližem popu nego metalu, te igrajući se surf-rock dionicama, na svojim koncertima nude odličnu zabavu. Iako smo uživali u njihovom nastupu, Ghost je jedan od onih bendova koje je obavezno pogledati u zatvorenom, po mogućnosti klupskom prostoru. Propustivši Slayer prvog dana festivala nismo željeli ponoviti isto s još jednim bendom Velike četvorke na ovogodišnjem Nova Rocku. Unatoč kratkom festivalskom setu Anthrax su dobro prodrmali pozornicu i razbudili vrućinom uspavanu publiku, a Joey Belladonna još jednom je dokazao kako je jedan od frontmena kojem na energiji i nastupu mogu pozavidjeti i mnogi mlađi kolege, kao i neki iz ostalih bendova članova Četvorke. Charlieja Benantea na bubnjevima je dostojno zamijenio Jon Dette, a dečki su žestoko i srčano odradili nastup te najavili novi album a time i novu europsku turneju sljedeće godine. Ukoliko se slučajno nađete na festivalu i niste upoznati s line-upom, a dok od ranog popodneva kraj vas prolaze horde ljudi u izlizanim "Maiden England" majicama, teško da možete pogriješiti u pogađanju headlinera toga dana. Za nekoga tko nije zagriženi Iron Maiden fan, pogledati njihov nastup uživo jednom je sasvim dovoljno, opće kulture radi. Iako smo ih do sada imali prilike gledati već nekoliko puta, između ostalog baš i na Nova Rocku, glazbena ponuda toga dana na festivalu bila je prilično oskudna, a alternativa Mejdenima bili su švedski pop rock bend Mando Diao. Kako nismo željeli kvariti "švedski" dojam koji je na nas ostavio bend Ghost toga popodneva, dali smo još jednu šansu metal instituciji s otoka. Red britanske zastave, red Eddieja, red sinkroniziranog mahanja vratovima gitara, red stadionskog pjevanja u jedan glas. Dosadno i predvidljivo bilo bi ipak pregrubo, no ono što se svakako mora priznati bendu je da su svi članovi u izuzetnoj fizičkoj i sviračkoj formi. Steve Harris nosi istu veličinu skinny jeans traperica još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, a činjenica da u njima odrađuje dvosatni nastup vjerojatno jednako energično kao i nekad, svakako je stvar vrijedna divljenja. Kao Late Night Special nakon Mejdena organizatori su predvidjeli nastup Davida Hasselhoffa. Već ranije toga dana za sve fanove Knight Ridera u publici je bio izložen primjerak Pontiaca iz istoimene serije, a našlo se tu i najvjernijih fanova koji su uokolo šetali s narančastim Baywatch plutačama u rukama. Entuzijazam je splasnuo već nakon dobranog kašnjenja početka nastupa, što je na Nova Rocku izuzetno rijetka pojava, a samo jedna pjesma bila je dovoljna da vam se u glavi pojavi bezbroj upitnika i da zaključite kako ovakav show nije zapravo ni smiješan. Odlazak na spavanje bio je najbolja opcija jer trebalo je izdržati još cijeli jedan dan na uzavrelom suncu i dočekati ovogodišnji vrhunac festivala.

Jedno od ugodnih iznenađenja na ovogodišnjem Nova Rocku bio je Red Bull Wagon Stage koji je dosadašnjih godina služio više kao mala demo pozornica a koji je ove godine proširio svoj kapacitet i ugostio prilično zanimljive bendove. Bilo je izuzetno zabavno u intimnom ugođaju nalik na nečiji rođendanskii tulum ili vrtnu zabavu, gledati bendove kao što su Powerman 5000 ili Crowbar. DAN TREĆI

Glavni stage zadnjeg dana u popodnevnim je satima ugostio Zakka Wyldea i njegov Black Label Society. Zidovi lažnih Marshall boxeva na pozornici mogu se oprostiti još eventualno Lemmyju i Motorheadu, kod svih ostalih izgledaju deplasirano i smiješno, pa tako i kod Black Labela. Zakkov izmoduliran vokal i premalo sviračke žestine također nisu popravili dojam pa su nakon dvije odsvirane stvari sve ostale zvučale gotovo isto te nije bilo jednostavno raspoznati pjesme s nedavno izdanog novog albuma od nekoliko starijih hitova. Za razliku od njih, dečki iz benda okupljenog oko Roba Zombieja nešto kasnije toga dana razvalili su tu istu pozornicu. Iako bliski po godištu i sviračkom stažu Rob Zombie i Zakk Wylde na stageu su potpuno različiti; Zombie je oko sebe okupio vrsnu glazbenu ekipu a show koji su priredili bio je jedan od boljih na ovogodišnjem Nova Rocku. Nedjeljni suton značio je samo jedno - pred nama je konačno bilo ovogodišnje veliko finale. Ako ste vjerni posjetitelj Nova Rocka od njegovih samih početaka prije deset godina, teško da se možete sjetiti nekog hard rock ili metal benda svjetskog kalibra kojeg još niste imali prilike gledati. Naravno, iznimka potvrđuje pravilo, što su očitgledno u vidu imali i organizatori kada su za deseti rođendan bukirali Black Sabbath i Soundgarden. Za nekoga tko je odrastao na seattleovskom zvuku devedesetih a tko nije imao prilike uloviti Soundgarden na jednom od povratničkih europskih datuma, nastup na ovogodišnjem Nova Rocku bio je blizu ostvarenja snova. Za potpuni dojam nedostajao je još samo Matt Cameron koji je zbog obaveza s Pearl Jamom morao preskočiti ovu turneju. Soundgarden nikad nisu bili bend koji bi demonstrirao zajedništvo i obiteljsku atmosferu između sebe, a nisu se nikad zamarali niti oko pretjerane komunikacije s publikom. Dođoh, vidjeh, odsvirah je ono što kod većine bendova doživljavamo kao iritantnu odradu dok je kod Soundgardena to upravo ono što očekujemo; razlika je naravno u potpunoj sviračkoj kontroli koja njihov nastup dovodi do savršenstva. Niti nezainteresirana austrijska publika koja je na polovici seta masovno otišla dočekati Sabbathe na drugi stage, niti problemi s toncem i lightmanom koji su vidno iznervirali Bena Shepherda, nisu pokolebali ovu močnu mašinu zvuka. Dvadeseta obljetnica albuma Superunknown odrazila se na setlisti, uz nezaobilazne "hitove" s Badmotorfingera te Beyond the Wheel za kraj u kojoj je Cornell pokazao zašto je još uvijek jedan od najboljih vokala našega doba. Nakon ovakovog iskustva teško da vas nešto može više oduševiti pa makar to bio i Ozzy Osbourne glavom i bradom. Iako smo se potajno pribojavali da bi njegov nastup mogao sličiti na onaj Davida Hasselhoffa od dan ranije, Ozzy je pokazao da pjevački ipak još nije jednom nogom u grobu, zanemarimo li neiskrene i napamet naučene doskočice koje mu je na šalabahter napisala gospođa Sharon. Tony Iommi i Geezer Butler svojim sviranjem još uvijek se komotno mogu usporediti s dvostruko mlađima Kim Thayilom i Benom Shepherdom, a mlađi dvojac očigledno je preuzeo strogi stage presence od Sabbathovog dvojca. Iako Black Sabbath nisu raspametili publiku, s obzirom na okolnosti bio je to sasvim solidan nastup, osobito uzme li se u obzir činjenica da je to vjerojatno zadnja prilika za pogledati legende s kojima je sve počelo.

Dunja Lacković

terapija // 23/06/2014