Što se trese u Vintageu uzavrelom? Al' je potres, al' su topovi? Da je potres, već bi prestao, topovi već bi utihnuli. Nit' je potres, nit' su topovi, nego koncert Madballa njujorškog: oni cijepaju hardcore ljuti. I to na način toliko moćan i žestok da bi vrlo vjerojatno njime pokorili i vojsku age Hasanage, a kamoli ne petstotinjak poklonika koji su ih došli vidjeti na hardcore spektaklu godine.

Ali, first things first. Točnije, second things first, budući da nisam nazočio nastupu zabočkog benda .upset. Dijelom zbog blesavog pravila po kojem se jednom kad uđeš nije smjelo izlaziti, što inače nije običaj u Vintageu i iskreno se nadam da neće niti postati, a dijelom zbog činjenice da je sve skupa počelo u točno najavljeno vrijeme, što inače nije običaj u Vintageu i iskreno se nadam da će postati. Uletio sam, dakle, unutra taman na početak svirke bugarskih oldschool hardkoraša Last Hope koji prate Madball na ovoj europskoj turneji. Dečki su svoj set otprašili svojski, tu nema dileme. Visoko oktanski nastup, dimi se na sve strane i frcaju iskre, a malobrojna publika sramežljivo aplaudira. Doživjeli su tu tužnu sudbinu predgrupa što je prilično nezasluženo, da ne kažem i neshvatljivo, pošto se ipak radi o bendu s 20 godina staža koji nekog vraga znači na toj sceni. Iskreno, moram priznati da mi je njihova verzija hardcorea čak možda i uhu ugodnija od Madballove. Ne kompliciraju previše, samo praše. Pjevač je malo, doduše, upilao s pričama o ponosu, prošlosti i sličnom, ali sve dok je to jedina zamjerka - dobro je. Tek na samom kraju, u završnoj skladbi FP su dobili kakav-takav feedback od zagrebačke publike i to, vjerojatno, zato što ta dva slova označavaju svima dragu parolu - Fuck Police, koju ni neupućenima nije bilo mrsko izvikivati. Ovu gornju tvrdnju o "zagrebačkoj" publici treba uzeti s rezervom, budući da dugo na jednom koncertu nisam čuo toliko raznih naglasaka. Hardcore familija je, očito, življa no ikada, tako da se ekipi nije bio problem sjatiti u metropolu sa svih strana da vide uživo ove legende. Ulaznice za ovaj koncert i nastup G.B.H.-a dan prije su se prodavale u paketu po osjetno sniženoj cijeni, ali čini mi se kako i nije bilo previše onih koji su odlučili iskoristiti tu pogodnost. Dapače, gotovo da i nisam vidio neko isto lice oba dana, što je ipak prilično zanimljivo budući da oba benda sviraju nešto što nominalno ulazi u kategoriju hardcore punka. Ipak, irokeze su na Madballu netragom nestale, a neka se zna i to da je na G.B.H.-u bilo više žena u grudnjacima nego što je na Ludoj Kugli (kako dobra fora, ha?) bilo žena uopće. A kad neki prostor napuni par stotina kršnih (a bez daljnjeg se još jednom dokazalo kako su hardkoraši uvjerljivo najkorpulentniji od svih muzičkih fanova) momčina željnih hardcorea, zna se što slijedi - potpuni kaos! Svaka čast Madballu, zvučali su sasvim solidno, ali mogu sa zadovoljstvom reći da je ovaj koncert posebnim i vrijednim pamćenja učinila upravo publika, i za to imaju apsolutni respekt. Moshpit je bio žestok, na trenutke i ekstreman, a stage diving nije prestajao. Kad kažem da nije prestajao, ne mislim da se tu i tamo zalomilo da bi netko "zaronio", nego doslovno, ljudi moji, nije prestajao! Ovdje osjećam potrebu i čestitati organizaciji ovog festivala (koncert se, ako niste znali, održao u sklopu Taste Of Madness festivala) koja je prepoznala o čemu se radi i, očigledno, zabranila zaštitarima ikakve intervencije, pa čak i slučajevima otimanja mikrofona i sličnih nepodopština. Ne želim ni pomisliti koliko bi neusporedivo gori prekjučerašnji koncert bio bez konstantnog pentranja na pozornicu prilikom kojeg je određeni dio publike pokazao i zavidna vokalna umijeća, kao i poznavanje stihova.
Što se tiče samog benda, vidjelo se da su i oni oduševljeni vrućim prijemom, pa su preuzeli dobar dio energije i katapultirali nam je nazad u obliku neobuzdanog divljaštva s uličnim prizvukom. Frontmena Freddyja je puna pozornica, daje posljednji atom snage u želji da animira mnoštvo sve do zadnjih redova. S druge strane, basist Hoya Roc i gitarist Mitts (koji iznimno, nevjerojatno po svemu podsjeća na još jednu njujoršku legendu, pjevača Toastersa Bucka Hingleyja) su nešto statičniji, ali je i njih puna pozornica iz jednostavnog razloga što zajedno teže oko 350 kila. Madball ima taj nepatvoreni tough guys imidž, koji im automatski daje tonu kredibiliteta i tjera vas da ih gledate s dozom divljenja. Odsvirali su presjek kompletne karijere, a priznat ću da sam pomalo iznenađen činjenicom da sam s posljednjeg albuma Hardcore Lives prepoznao samo tri pjesme. Rekao bih čak da su ih više otprašili s debitantskog Set It Off, ali stvorio se dojam da su mogli svirati i hardcore obrade Celine Dion, ne bi bilo bitno; jer ključnim se ispostavilo to da smo se svi skupa ispucali, ispreznojavali i iskakali kao rijetko kad uz za to savršeno primjerenu zvučnu kulisu. Nakon što su pred kraj odsvirali trenutno najslušaniju Doc Marten Stomp (Freddy je počeo kao skinhead) te posvetu Agnostic Front familiji It's My Life, šmugnuli su u backstage i tamo i ostali, u "toliko smo hardcore da se ne vraćamo na bis" maniri. Osobno ću priznati da mi je možda nedostajalo još dvije-tri pjesme na bisu da zaokruže cijelu stvar, ali to ne narušava previše vrhunsku ocjenu ove hace poslastice. Čekali smo ih dugo, ali ne sumnjam da će se vratiti vrlo skoro. Iskreno mislim da smo to zaslužili, dali smo im cijele sebe a oni nam vratili istom mjerom. Ovo bi mogao biti početak divnog prijateljstva.

ujak stanley // 21/11/2014

> vidi sve fotke // see all photos