U pomalo bajkovitoj i idiličnoj noćnoj igri svjetlosti gradske rasvjete i bijele zavjese koja se nadvila nad grad, ubrzanim korakom krenula sam prema Tvornici Kulture razmišljajući kako te maglovite i puste zagrebačke ulice daju neku potpuno drukčiju, onu manje poznatu, gotovo skrivenu sliku grada. Taj gusti i ljepljivi pokrivač, koji zagrebačkim ulicama daje dozu sablasnosti, poslužio je kao odličan uvod u još bolju priču o prijelazu praga čiste vještine na umjetnički pristup. Ispod reflektorskog svjetla stajala je Ana Ćurčin, beogradska kantautorica koja se pojavila na sceni prije malo više od godinu dana, čija se karijera razvija po sličnom scenariju kojeg dijeli i glavna zvijezda večeri. Spajajući svoje pjesme u jednu veliku cjelinu, pretačući je iz jedne u drugu, izvela je svoja dva sjajna singla "Cut Loose" i "I Can't". Moram priznati da je mlada dama vrlo dobro odradila posao koji nije nimalo lak. Biti predgrupa najteži je posao zato što moraš uvesti ljude na pravi način u ono što slijedi, a previše je faktora koji utječu da to učiniš na pravi način, pogotovo kad imaš na umu da ti ljudi nisu došli zbog tebe. Banalizacija je neminovna. Nisam primijetila kad se oko mene skupila masa. No, sudeći prema rasprodanom Velikom pogonu, to se, u nekom trenutku, moralo dogoditi. "Niste imali gdje večeras pit'?" - priupitala je šokirana Dunja Ercegović sa stagea na kojem ju je vjerno pratio njen alter ego - Lovely Quinces.

Stojim ispred pozornice i zahvaljujem Svemogućemu na dosadnoj kiši i siromašnim televizijskim programa jer da je splet okolnosti bio drugačiji možda bi potražili neko pametnije mjesto za "pijančevanje". Poznata je činjenica da bi svi završavali fakultete u roku kad bi učili za vrijeme reklama. No, pustimo sad priče o-tome-kad-bi-bilo... Zanimljivo je kako uz minimum vještine i nešto sreće pri odabiru odlučujućeg trenutka netko može koncert učiniti spojem svih umjetnosti. Puni mjesec koji se probija u virtualnoj magli i melankolija zvuka koja ispunjava prostor u mrklom mraku ljupku Dunju čini jako ekspresivnom.

Iznenađena što publika zna lyricse i ponekom humorističnom upadicom između pjesma igra se glazbom koja je iskrena baš kao i ona. To je zapravo poezija kojoj uopće ne treba glazbena pratnja. Htjela to ona sebi priznati ili ne. Njen najjači adut, poprilično dobro sakriven ispod nadrealističkog izričaja, je glas kojim nas polagano hipnotizira. Njena glazba je opuštena i tako djeluje na publiku. Čak ni tonac nije uspio umanjiti cjelokupan dojam, a jedini zadatak mu je bio dobro ozvučiti ovu divnu singer-songwritericu i sve ostalo bi ona odradila sama. Što i jest!

Redajući tako pjesmu za pjesmom od "Wrong House", "Mr. Lonely Boy","Second Hand Heart" i "Secret Smile" pa sve do "No Room For Us" upoznala nas je i s nekim novim neobjavljenim materijalom koji će se naći na njenom novom albumu. Nikad se nisam žanrovski ograničavala, pa zato nema razloga da Lovely Quinces lijepim kojekakve etikete. Ona je svoju glazbu prilagodila svom izričaju neovisno o žanru. Svatko ima svoje uzore. Ima nešto čemu teži i čemu se nada. Oduvijek sam bila ljubitelj iskrene glazbe i minimalističkih sastava bez obzira koju vrstu glazbe izvodili. Uvijek me impresionirala strast i način na koji takvi izvođači uspiju prenijeti ljubav onoga što rade na slušatelja. Bitna je samo glazba. Sve ostalo je nevažno!

Dunja Ercegović svoju glazbu koristi kao važan dio sazrijevanja, ne samo kao umjetnice nego i žene, pa vjerujem da će se to osjetiti svakim njenim novim studijskim, ali i live izdanjem, kojih će u budućnosti biti više nego u posljednje dvije godine od pojavljivanja hypea. Sretno!

veda // 24/11/2014

> vidi sve fotke // see all photos