Povijest čovječanstva vrvi čudnim i neobjašnjivim događajima. Tako, recimo, na jugu Engleske postoji to kamenje poredano u krug, nazvano Stonehenge koji je, kažu učene glave, napravljen da bi njegovim graditeljima olakšao računanje vremena punog mjeseca i Venerine cikluse koji se događaju svakih toliko godina. Prepoznavanje tih ciklusa je bilo važno za uspješnu sadnju žitarica nužnih za preživljavanje na krutom tlu stare Britanije prepunom divljih zvijeri i nepredvidljivih vremenskih uvjeta. Kako su to jadni, neuki i napaćeni arhitekti neolitika shvatili, ostaje misterij. Možda su jeli psihodelične gljive, možda su im rekli vanzemaljci a možda su bili visoko inteligentna rasa koja je sve shvatila buljenjem u nebo. To nam učene glave još nisu rekle, a kako stvari stoje nikad i neće.

Kakve veze to ima s Bambi Molestersima? Apsolutno nikakve. Ali vjerojatnost da se ovakav bend pojavi u Hrvatskoj može se mjeriti i s onom da prosječan čovjek neolitika shvati Venerine cikluse. Još kad dodamo činjenicu i da je uspio, doduše ne u Hrvatskoj već šire, vjerojatnost postaje sve bliža beskonačnosti. Ako već ne možeš uspjeti na Balkanu, onda probaj ostatak, možda i prođe. Bambijima je eto, prošlo. Dvadeset godina je prošlo od EP-ja na Slušaj najglasnije, što će reći da su Bambiji već dobar dio mog života prisutni. I nikad ih nisam pravo niti doživljavao, kao što inače ne doživljavam instrumentalnu muziku, sve do sada. Bambiji su čudo, usudio bih se reći najbolje što Hrvatska svijetu ima ponuditi, a nisu kravate, domaći prehrambeni proizvodi i debelo more sinje. Preživjeli su devedesete, period Crnih Mačaka, Fiju Brijua i Zagreba Gori, preživjeli dvijetisućite i još su tu, jednako svježi i odmorni sviraju taj svoj predivni surf, jezivi surf iz pakla, cool surf s osunčanih kalifornijskih plaža na kojima nikad neću ležati, filmski surf kao soundtrack filmova koje nikad nismo gledali i to rade s takvim guštom i uživanjem da ih jednostavno ne možete ne voljeti. Iako sviraju muziku iz vremena u kojem nikad nisu živjeli, i dalje opstaju i zvuče jednako svježe kao i kad su počeli, u vrijeme kad sam završavao srednju školu. Srednju školu?

Brrrrr!

B and the Bops, se još više pomiču u prošlost, u vrijeme 50-tih, doba Eisenhowerove Amerike, kokotica, noževa skakavaca, petmetarskih Cadillaca i pin-up djevojaka. Njihov predvodnik Bronco, fura svoj stil još od vremena s bendom Mad Men. Ne morate plesati na njihov razigrani rockabilly, možete stajati sa strane i čuditi se odjeći koju nose oni i njihovi fanovi, ali ne možete reći da ne odišu šarmom stare škole. Danas možda bezazleno i naivno, ali retro će uvijek ostati in, ma koliko mi šutjeli o tome. Ne mogu ništa reći protiv sviračkog talenta kakav imaju My Buddy Moose. Ne mogu ništa reći ni protiv toga što me uši povremeno zabole od njihovog engleskog. Neće Hrvat nikad moći izgovoriti "bejbe" kao jedan Amerikanac, i to je prokletstvo većine bendova s Balkana još od Štulićevih pokušaja naovamo. Smeta me to što previše igraju na sigurne, već proigrane stereotipove koji uključuju upravo te žene s kojima pjesnik nikako ne može na zelenu granu, čija su imena uvijek "bejbe, bejbe, bejbe" te klasične riffove koje sam čuo milijun puta. Nekako su mi najviše svoji kad sviraju "Not the One" ili "Roulette" nego kad sviraju "Girl". Tu se nekako nađemo na istoj valnoj duljini, iako bi se i tu dalo napraviti štošta, barem u tekstualnom smislu. Barem da izbacimo stereotip sjebanog mladca koji se svojoj curi kune u svoju ljubav, ali ga u njoj sputava vlastita sjebanost. Chris Eckman i Bambiji imaju neku čudnu kemiju koju su već ovjekovječili kao The Strange na albumu Night of the Forgotten Films, ali za mene je ona bila nepoznata sve do sad. Iako se radi o muzici koju bih si pustio za vrijeme vožnje u gluha doba noći, a ne o muzici uz koju se tulumari, rado bih toj kemiji posvjedočio ponovo. Postoji samo nekoliko ljudi na svijetu koji mogu pjevati uz Bambije, a jedan od njih je upravo Chris Eckman. Za ostale ne znam. Iako nije najglasniji na svijetu, svi zašute kad on zamrmori, čak i oni najpijaniji i najglasniji. Nije čak ni nekakav majstor glazbene lirike, ni vokal mu nije posebno upečatljiv poput Waitsovog ili Cohenovog, ali je jebeno, jebeno uvjerljiv. I dalje odiše melankolijom pobijeđenog čovjeka kakvu je imao u Walkaboutsima, samo što ga sad umjesto čemera violina i klavira prati napušeni twang surfa Bambi Molestersa, pa ga je lakše zamisliti kako vozi golemi Buick širokim američkim cestama umjesto da svira dobro-gitaru na trijemu u zalazak sunca. Svirati poslije poslije ovako usviranih Bambija težak je i nezahvalan zadatak koji ne može svatko ispuniti. Upravo to je dopalo Flaming Sideburnse koji su odlučno zacrtali podići publiku svojom garažnom punk-rock energijom temeljenom na izljevima rock'n'roll ludila početka sedamdesetih poput The Stoogesa i New York Dollsa. Možda bi na početku koncerta takav pristup legao sjajno, kad smo svi svježi i spremni za pokolj, ali ovako je bio samo šibanje mrtvo-pijanog konja. Je li je to zato što je rock'n'roll kobila koja se to teže kroti što se godine jahača gomilaju ili zato što se ja teško budim iza pola dva kad mi je već duša sita dobre muzike i lošeg piva. Nemam pojma. Bit će da je pomalo oboje. No, moram im odati priznanje za trud. Tko bi se normalan trudio u ta sitna doba, osim netko tko je uvjeren u svoje mogućnosti. Zato ću im opet dati priliku, kad se stvori.

djole // 08/12/2014