Subota je u Zagrebu nudila nekoliko vrlo zanimljivih koncertnih događanja. Dva od njih koja sam smatrao najzanimljivijima, uspio sam i pogledati. Tako da vam, osim o promociji albuma Mikija Solusa u krcatoj Tvornici, imam čast napisati pokoju i o petom po redu nastupu jednog od najposebnijih likova na Balkanu, Ramba Amadeusa, u Saxu. Ovim putem želim i zahvaliti spomenutom klubu što se držao tradicije da Ramba ne šalju na stejdž prije 11 i 30, pa se oba koncerta dalo ispratiti u cijelosti. Između ova dva izvođača je, pogotovo nakon što ih tako pogledate jednog za drugim, moguće povući poneku paralelu - mladi Solus, baš kao i stari Antonije, svojim avangardno-satirično-humorističnim pristupom, kako u glazbi tako i u medijskim istupima, igra na kartu građenja kulta ličnosti. Može se samo nadati kako će mu to u slijedećih par desetljeća uspjeti barem približno kao što je uspjelo Rambu Amadeusu, čovjeku koji je sam po sebi toliki kult ličnosti da je stvorio kult ličnosti od svoga kulta ličnosti. I toga je jako dobro svjestan, na tome temelji sve što radi. Davno je za njega prošlo ono doba kad je bio podložan mišljenju i analizi publike i kritike, Rambo je danas toliko jaka, utjecajna i štovana persona da ga apsolutno zaboli što će tko o njemu misliti, reći ili napisati, jer zna da će to uvijek biti samo izolirani slučajevi (za slučaj da je negativno, ili uopće propitkujuće) u nepreglednom moru ljudi koji se u njega kunu i a priori objeručke prihvaćaju sve što im da, diljem bivše nam države. Pokažite mi nekoga tko može cijelu karijeru kenjati po Eurosongu a onda otići na isti taj Eurosong, tamo neslavno propasti i svejedno ostati slavljen i obožavan. Ili, još gore, nekoga tko nakon što se desecima godina zalaže za zaštitu okoliša mrtav-hladan snima reklame za ni manje ni više nego Nestle (raspitajte se malo, ako već niste, o svim kontroverzama koje se uz njih vežu) i da mu nitko to ne zamjeri. Na našim prostorima, takve stvari može isključivo, samo i jedino Rambo Amadeus. Ljudi, pa Rambo vam se cijelo vrijeme ruga u facu, kako ne razumijete? Evo kako - tako što to radi majstorski kao nitko drugi, na način da mislite da je na vašoj strani i da još uz to i kužite o čemu on to priča. Kao, imate zajedničke "neprijatelje" u vidu, štatijaznam, kapitalizma, političara i tako toga. Ma ne, Rambo je svoj izričaj odavno upakirao u toliko slojeva cinizma, ironije i sarkazma da se ne može točno dokučiti ništa što on misli i osjeća osim toga da se odlično zajebava, ne stvarajući si pritom neprijatelje. Rambo nema taj Avdićevski revolucionarni motiv, on je trenutno samo stari majstor grotesknog šoubiznisa. Da, da - šou i biznis. Nemojmo se zavaravati, Rambo vas dođe zabaviti i na vama okrenuti lovu. Ništa više, ništa manje. Onaj tko u tome vidi neki problem, taj je vjerojatno malo tupav, ali i tako, kao što već rekosmo, i nije previše bitan u masi onih koji puše priču. Ta ja masa ovaj put u Saxu bila nešto manja nego u protekla četiri navrata. Ali, to je donekle i razumljivo, pošto i razmaci među nastupima postaju sve manji - ubrzo bi Rambo mogao početi nastupati u Saxu svaki mjesec, da ne kažem svaki vikend. Svi koji su ga već željeli vidjeti su to i uradili, sada dolaze ponavljači. Samo, baš kao i u školi (Rambovi koncerti i tako jesu jedna vrsta predavanja), ti ponavljači se nisu iskazali pa je ovaj puta onaj interaktivni psihoterapeutski moment koji se uvijek ispostavlja ključnim kako bi doveo atmosferu do usijanja, izostao. Dobro, nije izostao, ali je u svakom slučaju bio najtanji što sam ikad doživio na Rambovom gigu. Dakle, nismo mu skandirali ni "Higgsov Bozon", ni ono o rukavicama i drugaricama, a čak ni cigare nismo baš spominjali. Tek smo sramežljivo otpjevali "Čobane, vrati se", zadovoljivši time goli minimum interakcije. Kakogod, čini se da Rambu i ekipi to nije baš smetalo. Svirali su dugo, progresivno, plesno, zajebantski, disonantno, blesavo, virtuozno, uigrano i opušteno. Koliko god još puta u životu budem pisao izvještaj s Rambovog nastupa, svaki ću put naglasiti (pod pretpostavkom da će živjeti u ljubavi i sreći još dugo) da ima najboljeg basista na svijetu o kojem ponekad sanjam uzbudjive snove kako ležimo na plaži i ja mu ljubim i milujem prste. Samo prste. No homo. Ok, dosta. Gdje smo ono bili? Ah, da - Rambo ima novu gitaru, ručni rad koji izgleda vrlo atraktivno (dizajnirana po uzoru na gusle) i zvuči odlično. To nije nikakvo iznenađenje jer Rambo i bend uvijek zvuče odlično. Čak i kad atmosfera nije ekstatična, čak i kad ga ne pere baš stand-up inspiracija, uvijek je tu činjenica da ti ljudi sviraju muziku koja obara. A kako ovaj put nije bila velika gužva (prvi put na Rambu u Saxu da se nisam cijedio kao ručnik kojeg su netom izvadili iz mora), moglo se i pošteno naplesati. I ljudi su plesali, cijelo vrijeme. A trajalo je, prilično dugo. Ima i jedna anegdota - pri izlasku iz Saxa sam, zajedno s vašim fotografom Larsom, ostao potpuno osupnut činjenicom da je čovjek prašio puna četiri sata. Smatrali smo to dokazom da se radi o apsolutnom geniju i bili spremni prepričavati unucima štoriju o četiri sata koja su proletila u hipu. Ispostavilo se kasnije da se u nekom trenutku koncerta prebacivao sat, o čemu niti jedan od nas mamlaza nije imao pojma. Tako da ispada da su ipak svirali tri sata, što je i dalje, složit ćete se, jako dugo. Nisam čak siguran kako su uspjeli to tako odužiti pošto su preskočili dosta uobičajenih stavki, nismo čuli Holesterol i rokenrol, Mačo dalmatino i Jedno te isto, a ne sjećam se da je bilo puno novih stvari (u živom je sjećanju od takvih ostala jedino genijalna U dupe na vašar). Ima bit' da se sat te večeri prebacivao dva put, ako ne i tri put. Kao, bilo je toliko dobro da je proletilo u tren oka, kužite? Fino. Dragi čitatelji, vrijeme je da odjebem lažnu skromnost i malo vam se pohvalim. Naime, uzrokovao sam bis. Kako, ali kako??? Pitate se sigurno... Lukavošću lisice i dovitljivošću teleprodajnog operatera, naravno. Naime osim gitare (odlične), basa (božanstvenog), bubnjeva (iznimnih) i klavijatura (odličnih), Rambo i njegovi Winnetoui imaju i nekakvu kutijicu koja podsjeća na glomazni digitron a koja služi za puštanje raznih samplova koji su tu najčešće da izazovu komičan efekt. I to im uspijeva, zbilja ne znam otkud vade sve te genijalne pizdarije. Međutim, nakon koncerta ta vam kutija postaje najljući neprijatelj budući da basist podlo nafrlji kakvu iritantno glasnu melodiju od koje onda ne možete dozivati bend na bis. To jest, možda bi i mogli, ali rekao sam vam već da narod nije bio u shemi za paranje glasnica te večeri. U trenutcima kad su ljudi već odustali i kretali prema garderobi, odšuljao sam se na stejdž i isključio tu napornu muziku, što je uzrokovalo pljesak i animiralo ljude da dozivaju svog ljubljenog Kilo Cara nazad. Nema na čemu, ekipa. Koliko god mi je drago što imam priliku svako toliko gledati Ramba Amadeusa, možda bi dotični ipak trebao malo razmisliti o koncertima u Saxu koji se redaju sumanutim tempom, jer pravi kult ličnosti je dijelom baziran na tome da je osoba neuhvatljiva, rijetko viđena, više prepričavana nego doživljena. A na Ramba smo se, jezik pregrizao ja sam sebi sad, već pomalo navikli. Razmazio nas je. Kad bolje razmislim, pričam potpune gluposti. Povlačim sve. Rambo, care, bilo je izvrsno, vidimo se slijedeći vikend.

ujak stanley // 31/03/2015