Ptice su se vratile s juga i sad ponovno stoje na grani i cvrkuću o tome kako se srijedom u Vintage Industrial Baru održavaju najbolji eventi u gradu u kojima se pod okriljem imena Good Vibrations radi ogromna stvar za promociju i popularizaciju domaće metal, rock, punk i ostale raznorazne "alternativne" glazbe. Good Vibrations se, za razliku od svih ostalih koncertnih programa, uspio izdići iznad samih izvođača, postati brend. To onda garantira dobru posjećenost, ma tko god svirao. A to je odlična stvar, raritet. Prošle su srijede na red ponovno došle punk vibracije, a odaslali su ih mladići i djevojka iz Shina, d-beat rock'n'roll divljaci iz benda Kurve i headlineri iz dobro poznatog Debelog Precjednika.

Shin je nastup otpočeo uz pristojno kašnjenje, ali i pristojno popunjen klub. Za sebe tvrde da sviraju hardcore punk, a ja ću se drznuti primjetiti da ipak više bacaju na hardkoraše tipa Comeback Kid ili The Ghot Inside nego na punk bend, a od teškog ih krkanluka spašava doza melodičnosti. Ono po čemu se u toj (inače visoko testosteronskoj) muzici ističu je ženski vokal. Koji ktome nije tu samo da bi momci u publici imali u što gledati, već je na jednoj kvalitativno vrlo visokoj razini, i to u različitim zahtjevnim tehnikama pjevanja (ne boji se ni zarežati...). Shin je naočigled bio impresioniran brojnošću publike i prijemom, pa se Tea odlučla svima zahvaliti otprilike deset puta, što bi mi u okolnostima u kojima ona ne bi bila naočita mlada dama možda i išlo malo na živce, ali ovako sam u stanju blagonaklono gledati na to. Licemjer. Svirali su cirka pola sata, što se ispostavilo optimalnim trajanjem za vrijeme kojeg su uspjeli zadržati našu koncentraciju i izazivati sve glasniji pljesak svakom novom pjesmom. Svirka im nije toliko tehnički dotjerana kao što to zna biti kod ponekih hardcore bendova, ali je iznimno nabrijana, žestoka, divlja, energična, luđačka, kao što to zna biti kod svih hardcore bendova. Publika na to nije reagirala nekim ozbiljnijim komešanjem, ali jebiga - tako to ide s predgrupama. Uostalom, mislim da ovaj bend ipak nije nešto što bi u teoriji trebalo zaintrigirati ljude koji slušaju Debelog Precjednika, radi se o prilično oprečnim stranama punk izričaja, čije se fanovlje rijetko preklapa. Imajući to u vidu, ljudi iz Shina imaju sve razloge da budu oduševljeni svojim nastupom i svime što je uz njega išlo. Zatvorili su ga jedinom "pravom" punk pjesmom na set-listi, Revolucijom Scuffy Dogsa, što me natjeralo da pomislim kako su i oni vjerojatno socijalno angažiran bend (pošto se lyricsi ostalih pjesama, naravno, nisu mogli razumjeti). Potvrda za to je stigla nakon što preslušah njihov album iz prošle godine za koji im na Bandcampu nećete moći dati novce, čak ni ako to budete jako htjeli. Shin je meni kao čovjeku koji nije veliki zaljubljenik u hardcore legao do mjere da mogu zaključiti da su ok bend, što sigurno znači da ima ljudi koji otkidaju na njihovu pržionu i padaju u ekstazu kad ih čuju. Razumijem i uvažavam.

Uslijedile su Kurve. Bend je to o kojem se u razgovoru s gradskim pankerima može čuti samo dva mišljenja - ili ih idealiziraju i tvrde da su najbolje što se na domaćoj sceni dogodilo unazad milijun godina ili seru po njima. I za dobrim se konjima prašina diže, a kako tek ne bi za dobrim Kurvama. Kad vas ili mrze ili obožavaju, to je obično vrlo dobar znak. Ja moram priznati da sam se tek relativno nedavno zakačio na njihov d-beat rokenrol, ali sam i sam već vrlo blizu razine u kojoj mogu reći da ih obožavam. Jer uspjeli su, bar se meni tako čini, naći divan miks između prljave pankčine koja se može dopasti i najokorjelijem crustavcu, i nečega na što vaše Tomislavom Ivčićem zanesene majke neće urlati da ugasite kad vas zateknu kako ih raspaljujete kad se vrate s posle. A to je vrlo, vrlo rijedak miks, vrijedan svake pohvale. Kurve odišu energijom i ne libe se sasuti vam ju u facu. Kurve pjevaju u ljubavi i ne libe se zazirati i u patetiku. Kurve sviraju pank, i to vam daju do znanja i na početku i na kraju nastupa? Zašto vam to daju do znanja i na početku i na kraju nastupa? Zato što im, unatoč tome što postoje već dosta godina, još uvijek fali materijala. Imaju samo ta dva kratka EP-a koja nisu dovoljna da bi mogli svirati više od pola sata. Što je prava šteta, jer dok je tako oni ne mogu svirati kao headlineri. A svojom su kvalitetom to itekako zaslužili. Sve ovo što sam do sad napisao je bazirano na njihovim izdanjima i nekim prijašnjim nastupima (u najživljem je sjećanju onaj nedavni prije P.R.O.B.L.E.M.S.-a u Attacku kada su razvalili), moram reći kako ovaj put u Vintageu to i nije bilo toliko impresivno. Možda je razlog u tome što su Kurve bend za garaže čiji se zvuk rasplinjuje u većim prostorima, ali zvučali su za nijansu tromije i neinspiriranije nego što nas navikoše. I dalje je tu bilo dobre sprdancije, zaranjanja u publiku i svih ostalih bitnih popratnih sadržaja, ali, s iznimkom prvog reda, nije se uspjela stvoriti ona prava koncertna atmosfera u publici. Za slučaj da je dio problema u tome što se ni njima ne da više svirati stalno samo jedne te iste stvari, tu su dobre vijesti! Čini se kako momci ne planiraju više svirati u Zagrebu prije nego što objave novi EP. A to će im sigurno dati i još jednu dozu elana i motivacije da razore taj neki budući jesenji gig u Attacku kada budu promovirali svoj novi EP u ulozi glavnog benda večeri. Sada se malo igram vidovnjaka, ali će po svoj prilici tako i biti. Ja ću sa zadovoljstvom izvijestiti i s tog giga, i recenzirati EP i tražiti ih noću po Gajevoj i što god bude trebalo, jer ovaj bend je opasno moćan.

O nastupu Debelog Precjednika je teško reći puno toga pametnoga ili uzbudljivoga. Svaka punk njuška u državi ih je već više puta vidjela uživo i pjevala na njihovom gigu u znojnom zagrljaju s najboljim prijateljem jedan od "Ooooo-ooooo-ooooo" dijelova pjesama kojih ovaj bend ima najviše na svijetu. Bilo je baš tako i ovaj put, i već nakon 2-3 je pjesme diljem prilično ispunjene dvorane Vintage Industrial Bara nastao metež koji je trajao tijekom čitavog jednosatnog nastupa. Debeljaci su jedan od onih bendova koji su davno prerasli razinu u kojoj mogu odsvirati loš koncert, pa ma koliko pijani bili (a Koca je ovaj put, činilo se, bio prilično). Pomaže tu i činjenica da su mnogi ljudi u publici u stanju zanemariti kvalitetu same izvedbe nauštrb činjenice da uživo slušaju pjesme uz koje su, štajaznam, prvi put zapalili cigaretu, pobjegli kroz prozor iz sobe ili izgubili nevinost. To onda gađa onu jednu emocionalnu žicu koja narod dovodi u stupanj slatke omamljenosti, u kojem mogu samo podići ruke, nabaciti smiješak, i glasno zapjevati. Još kad pjevač siđe u publiku pa ljudi dobiju priliku pjevati s njim, možete zamisliti koja je to sreća. Kroz nastup se šaralo kroz ama baš sva izdanja, iako je bilo primjetno lagano preferiranje starih stvari koje, za razliku od većine onih s Bruto Slavo/VBK albuma i Povijest Bolesti EP-a, imaju status pravih himni. Nije to ništa neobično, i ove će to vjerojatno s vremenom postati. Znamo kako to ide, čim su pjesme "stare", automatski su i "bolje". U slučaju Debelog Precjednika, poznato je da ne sviraju biseve. Vrhunac je njihovog giga zbog toga ujedno i rasplet - sviraju se Moja su koljena umorna od moljenja i Farmersko srce, publika pada u trans, svi pjevaju a Debeljaci nam se odjednom zahvaljuju i pozdravljaju nad do slijedeće priike. Ta će biti već početkom lipnja u Grey Roomu, kada se može očekivati gušenje, stotine hektolitara znoja i kaos epohalnih razmjera.

Narod je, kao i uvijek, znalački, provjerenim hitovima nastavio zabavljati sveprisutni DJ Kneža, dok se ispred Vintagea pilo vino iz tetrapaka, pričalo o lijevima, desnima i srednjima, i ugovaralo neke buduće svirke. Bijaše to dobar provod, dobar skroz. Ima svoje zasluženo mjesto u kolekciji negdje između dobrih punk provoda kojih je bilo i dobrih punk provoda kojih će biti. Barem ako živite u Zagrebu. Ako niste te sreće, ja vam izražavam iskreno žaljenje i toplo preporučam da se čim prije doselite. Pa ovdje Debeli Precjednik svira svaka dva mjeseca, što će ti više?

ujak stanley // 20/04/2015