Generacija alternativnih rockera koji se sjećaju prve, one stare Močvare u nekadašnjem Krivom putu danas su zreli ljudi u 30-tim i 40-tim godinama (a bome i stariji), odrastali su i stasali uz noise, hardcore, stoner, brit-pop, post-rock, post/nu-metal, ostatke grungea, gothica i alternativnog rocka, te još podosta toga, a kako vrijeme leti, došli su u ozbiljne životne faze kad više nema pretjerane maštarije o prohujaloj adolescenciji. Evo, tog izuzetno lijepog subotnjeg popodneva predposljednjeg dana najljepšeg mjeseca u godini okupila se zaista fina cifra od 300-400 ljudi (možda i više) i ne možeš zamisliti... Mahom su svi došli s djecom, a i psima. Mnogi i na biciklima jer je dan bio prekrasan da se dokoturaš do savskog nasipa ispred Močvare. Moji ljubimci na 4 noge su ostali kod kuće, no i ja sam bez ikakvog dogovora s bilo kime dojurišao sa sinom i imao sam što za vidjeti: djece je bilo u izobilju, a i njihovih dražesnih psića s kojima odrastaju. Svi su oni naučeni jedni na druge, nitko se nikoga ne plaši. Pas osjeća negativne emocije, a djeca koja odrastaju uz njih umiju sa svima njima. Svaki tako odgojen pas (mješanci su najbolji u tome, vjerujte mi) je oličenje i gospodara i njihove djece, te se uistinu nije trebalo strahovati da će se desiti neka nepodobština. Ja sam svog klinca pustio da se igra, trči, luduje s drugom djecom, da jurca za psima, igrao se sa zmajevima, gledale su se slikovnice, grickao se čips i štapići, pio sokić, mnogi su donesli deke i neke prostirke, pa si mogao i otegnuti sve 4 u zrak, a ako i nisi, trava je bila ugodna za sedeljku i ležajku i bez ikakve prostirke, ma milina! Pravi piknik i uz to besplatan. Tko je htio mogao je pored male pozornice ubaciti poneku kunu u kutiju za vrsne organizatore. E, da, takvih događaja treba što više. I za starce i za djecu. Nisu uzalud Šarlo Akrobata pevali 'pazite na decu/ deca paze na vas'... Ovaj pravi mali open-air festivalčić su obogatila 4 benda, a prvi su nastupili NISAM BIO DOBAR SIN, ZVAO SAM SE DRAŽEN I LIDIJA, najnoviji projekt bubnjarke Sare i gitaristice Eve iz Žen u spoju s dva momka iz ### (drdrdr, neki kažu '3 ljestve' ili čitaj kako hoćeš) na gitari i bubnjevima. Ime im je ful dugačko i neobično, a nadasve originalno i jedinstveno. Začudio sam se da Sara u ovoj postavi ne sjedi za bubnjevima nego da je na basu i to, bome jako joj dobro ide, te svira synth, a Eva koja je ionako već postala vrsnom gitaristicom također povremeno svira drugi synth, odnosno u postavi imaju čak 2 syntha! Baš se i ne sjećam nekog našeg alter-rock benda u ovakvom izdanju. Taj prvi susret s novim bendom uvijek ostavlja jake utiske, pogotovo ako znate dio prošlosti članova. Možete očekivati štošta i dobiti razočarenje, no ova ekipa, slobodno rečemo i supergrupa hrvatskog undergrounda je očito ostala u svome suvremenom transžanrovskom spletu jednom nogom u kraut-rocku, a drugom u post-rocku. Valja napomenuti da su im sve skladbe instrumentali i to vrlo ugodni. Ispočetka su svirali ponešto i eksperimentalno s ambijentalnim međuigrama, izmjenama različitih tempova, no ne i ekspresivno. Osjećalo se da tu postoji 'kemija' s dotjeranim supstancama kojima se gradi neki novi art, nešto vrlo suvremeno i netipično u okvirima post-rocka, te da izlaze nadebelo iz klišeja. Uostalom Sara i Eva su dokazale u matičnom bendu svoju kompozitorsku kompleksnost stvorivši jedan od najljepših konceptualnih hrvatskih albuma u posljednjih nekoliko godina "I onda je sve počelo" (Unrecords, 2013). S dinamičkim nadogradnjama, ponešto noise-rock groovea i obaveznog gitarskog post-punk zvuka kroz progressive aranžmane obavijene djelomično i u psihodeličnim pasažima njihov set od pola sata je okončan s nevjerojatno zvrkastim gitarskim melodijama i rasplesanim tempom otprve pretendirajući za jedan od najzabavnijih hitova kurentnog domaćeg alter/indie-rocka. Ne znam naslov kompozicije, ali je vraško pamtljiva. Otprve se ureže u percepciju i teško da se može zaboraviti. A što je interesantno, baš upravo kad su svirali tu stvar, moj klinac je đipao i skakao pokazujući mi što je naučio od svojih novih poznanika - kolut naprijed, no nije mu polazilo za rukom, ali se trudio valjati i bacati po travi jer mu je i glazbena kulisa odgovarala stvarajući dodatni adrenalin za obavljanje akcije.

Gledajući mojeg klinca i slušajući ovaj bend neprikosnoveno sam primjetio odavno izgubljeni stijeg narcisoidnog ludila kod rockera. Onog kad te obuzme mjuza, zvuk, izvedba, 'pravi ton' kojeg trebaš i tražiš u gomilama bendova, onu pokretačku energiju koja ne mora striktno biti 'udarna' i ultimativna, već individualan doživljaj. Rekao sam mu 'sine, pokazati ću ti kako se pravilno radi kolut naprijed, biti ćeš najbolji u tome, daj 5'. Pljus u ruku!

Odlični NISAM BIO DOBAR SIN, ZVAO SAM SE DRAŽEN I LIDIJA su svoj repertoar završili u 17.20h, no do idućih THE LESSER MEN (https://thelessermen.bandcamp.com/) je prošlo više od pola sata. U međuvremenu se skupilo još više ljudi i klinaca i pesova i bicikla (a i raznih poznanika i prijatelja i kolega), pa je draž piknika postajala još bolja. Sunce više nije bilo tako jako (uistinu je zapržilo nas koji smo došlo oko 16h), neki su donijeli zgodne igrice za klince, pa se naša budućnost fokusirala u svoje dražesne nevine ambijentalije - šatorčiće, igre s loptom, igre lovača i skrivača, gledanjem slikovnica, maženjem svih tih dražesnih psića, klincima ama baš u niti jednom trenutku nije bilo dosadno. Imali su ogromni prostor za tjelovježbu i dokazivanje svojih sposobnosti dok su njihovi roditelji čavrljali o svemu i svačemu. Ok. The Lesser Men sam ovom prilikom prvi puta gledao i odmah su mi ušli u uho. Odlični su i rado ću ih opet pogledati i poslušati. Prije ovog nastupa nisam znao ama baš ništa o njima, no pod kožu se uvlači uvjerljiva svirka na pragovima The Smiths, Half Man Half Biscuit, Teenage Fanclub, te pjesama poput raspjevanih i rasplesanih The Cure, odnosno one stare, nazovimo preteče brit-popa kada su se radile kratke i jezgrovite pop-rock pjesme koje nisu bile niti pod utjecajima The Beatles, a niti direktno pod punk/new-wave ideologijom već nešto između svega toga. Pop je u njihovom opsegu domicilni teren na kome baziraju vrlo lijepe lepršave pjesme s tekstovima na engleskom jeziku, a neke su bome i žestoko nafegane na hardcore-pop kakav su nekad radili koprivnički Don't, odnosno sprega utjecaja Pixies se ovdje ne može nikako osporiti. Gitara jest 'gain-ovski 'mekša' bez distorzije, aranžmani su vrlo jednostavni, a bubnjar je jednu stvar odlupao s dvije bučice tikvica što je posebno pridonijelo ritmici. Jako simpatično i nimalo pretenciozno. Vrlo fino i energično. ANALENA, praktički veterani koji će za koju sezonu obilježiti 2 decenije postojanja su privukli ustvari i najveći broj publike. Tokom njihovog nastupa moglo se govoriti i o cifri iznad 500-600 prisutnih (a ja bih rekao da je možda bilo i oko 1000 ljudi), u dobroj količini raštrkanih oko bine i po hladovini, ali bili su tu negdje naokolo po svemu sudeći isključivo zbog njih. Naravno, zvuk je bio gromoglasan i komotno se mogao slušati i na hipodromu preko Save jer su bili najžešći akteri ovog piknika koji i dalje šibaju svoju varijantu žestokog alter-punk/rocka sa stalnim pop/hardcore kombinacijama u kojima se redovito pronađe mjesta i za indie-rock, atmosferične dionice, te konstantne melodične pjesme u standardno vriskavoj vokalnoj izvedbi. Zanimljivo, kako godine idu, njihova glazba i stil ne pokazuju ama baš nikakvu vremešnost i pohabanost upravo zbog energije koju redovito održavaju na zavidnoj razini poput nekadašnjih Babies In Toyland ili L7. A i dobra strana benda je što im to nije osnovni prioritet: sviraju rijetko, a kad nastupaju onda eksplodiraju poput bombe. Samo je činjenica da su preskromni, a i prenatrpani obavezama: bubnjar Zet je odmah nakon svirke žurio u Zabok da odsvira završni koncert Ha-Det-Bra. Sjećam se, kad sam Analenu upravo u Zaboku gledao prvi puta, biti će 1999. godina na HGF-u. Čovječe, izašli su našminkani poput vampira (čak i Six koji je tad bio u postavi) koji će svima popiti krv, a mjuza je bila toliko žestoka i nabijena gruvačinom punka, popa i hardcorea s melodijama da nam je srce stalo. Malo je trebalo da uzmu pobjedu ispred Đubriva za koje su tada svi govorili kako nikad neće moći svirati u Zagrebu zbog previše eksplicitnih tekstova... Analeni se mnogo toga vraća pozitivno i ako rade na novim materijalima, onda uopće nemaju brige za svoju budućnost. Sposobni su nakrcati svaki zagrebački klub jer pjesme su im izbrušeni dijamanti koji govore o mnogo toga ustrajnog u želji da se ne odustane i da se ne kompromitira vlastiti stav. Nema davno kako sam preslušavao jedan, nećete vjerovati, moj interview s bendom prije 15-16 godina za Radio Đurđevac, točno su u tančine opisali što žele raditi i sa čime se žele ponositi. A to je to. Upravo što su tog subotnjeg popodneva i izveli. Besprijekorno dosljedno, skidam kapu ljudi... Da su se termini prethodnih bendova, kao što je bilo predviđeno držali rasporeda, tad bi zadnji ESC LIFE mogao odgledati u cijelosti, no isto sam kao i gotovo svi roditelji morao doći kući do 20h, da ne pojašnjavam sankcije zbog opstrukcija prema bračnom ex-partneru. Elem, najnoviji bend o kome su svi zujali i brujali zadnjih mjesec-dva mahom nahvalivši ih s punom šakom brade zahvaljujući nedavno objavljenom debi albumu "Access All Areas" (PDV Records, 2015) je dostatno primamljiv, melodičan i žestok uživo, te isijava istom energijom u oba slučaja. Začudio sam se da glavna okosnica, basist i vokalist Naranča kojeg sam sreo pa ne tako davno na nekom koncertu ima poprilično dugu kosu! Naravno, tad nisam niti slutio da ispod šešira krije uredno njegovanu zurku s kojom sada izgleda poput Indijanca, a onako sve krupniji kakav jeste, no samo da je daleko višlji i da ima kljunast nos kojeg nema, taman bi se mogao uključiti u neki novi revival onog lika iz filma "Let iznad kukavičjeg gnijezda". Naravno, sve zavisi kakvog bi glumca trebao režiser u adaptaciju čuvenog filma... Osobno sam skeptik u pogledu budućnosti ovog benda jer su svi dosadašnji Narančini projekti (i role u bendovima) bili vrlo kratkog daha od dvije-tri sezone, a svi oni su bili neoriginalni i neprestano pod nekakvim očitim utjecajima ko' što je Psihomodo pod Ramonesima, Pipsi pod brit-pop furkom s mnogim krađama i posuđenicama, a Valjak, Prljavci, Čorba i nekadašnje Dugme, pa i Azra refleksija magičnog kruga Beatles-Stones-Zeppelin-The Clash-U2, new-wave, hard-rock/metal i slične spike ranih 80-ih. Ne bih o bivšim Narančinim bendovima, projektima i radovima, no svi njegovi autorski su nosili pečat nedovoljno hrabre kreativnosti. Uistinu nije teško, barem u slučaju Esc Life prepoznati Husker Du i Undertones fraziranja u jednom, te vrlo dobar Narančin smisao za skidanje izgarajuće-emotivnog vokala Fergal Sharkeya, međutim, upitno je koliko dugo će ova epizoda trajati. U jedno sam siguran: Naranča se stilski neprestano mijenja pokazujući široki opseg poznavanja teritorija po kome se kreće, kameleonski poput Bowiea u 70-im, no on ama baš ništa novo s tim svojim metamorfozama ne radi u sferi artističkog napretka da konačno pokaže nešto svoje originalno, ono što nije izvađeno iz klišeja ostavštine. Kao da se plaši budućnosti, smišljanja neke nove glazbe koju svijet još čuo nije. Stalno ide u rikverc, pa makar da se radilo i o bivšem elektronskom bendu. A možda će mu, s obzirom na novi image, idući bend biti u metal žanru, e to bi bilo jako zanimljivo za čuti... Da se razumijemo, Esc Life imaju svojih sitnih atributa u ponekim pjesmama, ovaj puta ih je bilo fino za čuti uživo, makar u mom slučaju i samo 2-3 stvari, Naranča ionako nikad nije zvanično napravio niti jednu pjesmu na hrvatskom pa se sve čine kao da su došle iz USA ili UK, no kad bend za godinu-dvije završi svoju epopeju, sumnjam da će ikome išta ostati u sjećanju na njih jer: apsolutno su demode pri čemu se niti na jednu foru ne može osjetiti 21. stoljeće, i to druga decenija, a kad će jednog dana moj klinac gledati slike i pitati me 'stari, koji je ovo bend na kome si me slikal, daj mi to pusti da čujem i da se sjetim', ništa mu to neće biti važno jer ga neće po ničemu asocirati na 2015. godinu. Možda će mi reći 'stari tikvane, vodio si me na koncert nekog retro benda koji je svirao nešto iz tvoje komunističke alternativne mladosti, poserem se na to i tvoje jebene Husker Du i R.E.M.'. Biti će u pravu. Mene su moji starci vodili u polje, na kopanje kukuruza i sušenje sijena na livadi gdje si čekao trenutak da li će se itko pojaviti na žarkom suncu s nekim karnisterom vode, u vinograd, pa na motoranje žita (e, toga danas malo tko da se sjeća što je motoranje pšenice), sprovode, seoske svadbe gdje se svirala neka muzika iz vremena nakon 2. svjetskog rata, to mi je uistinu sve skup bilo bezveze kao klincu, ali od toga sam naučio mnogo. Oni su imali taj svoj život, ali ja nisam htio njihov koji mi se opet vraća u drugoj ulozi. Slušajući ovo što sam čuo i vidio odavno i to u poprilično ugodnom retro izdanju mogu samo reći da su Esc Life romantičan bend koji se zbog Naranče ponovno fura na 80-te, meni jako dragu deceniju, ali kao bend, nemaju ama baš ništa konkretno adekvatno za ponuditi u ideološkom i artističkom aspektu. Nema veze, kome se sviđa, voljeti će ih isto kao i kad danas nađem likove koji su spremni reći da su Haircut One 100, Adam And The Ants i Queen bili svojevremeno najbolji bendovi na svijetu. U principu, sve je to bila teška krađa ideja i prenemaganje bez artizma koje je i uspjelo. Baš me zanima da li današnji darkeri-alternativci uopće znaju "Killer in the home" Adam & The Ants, jednu sasvim i nevažnu stvar s kojom se i komercijalno uronilo u ono što se danas zove alternativa. I bla, bla, bla, mogao bih sad pričati koješta jer narav alternativne kulture nije pohvala, nego prezir, vječita reakcija i revolt na sva zbivanja duboko ukorijenjena u našem društvu. Nije ovo bio skup nimalo loših bendova, ovo je bio rezime kurentno upečatljivih izvođača s gomilom prisutnih ljudi koji se kreću u istim krugovima, rade i prate ovu scenu predano i dostojanstveno, te da njih nema, sumnjam da bi uopće ova cijela alter generacija opstala na ovako miran i prozaično dostojanstven način. Očekivao sam da netko digne glas i poviče 'pederi, lopovi, pizde', nešto neumjesno, ali niti glasa nisam čuo. Tu publiku se ama baš ništa ne tiče domovinski rat mada ga imaju u pamćenju, socio-političke prilike, angažirani duh, no sve to lebdi u zraku. Svi uglavnom imaju stav, a okupljeni pod zastavom jedne alter scene uistinu su brojna armija koja je impozantno i zrelo dostojanstveno uljepšala jedno prekrasno subotnje popodne kojim naša draga Močvara slavi rođendan. Koji? Mislim šesnaesti. Još malo i dobiti će osobnu kartu...

horvi // 02/06/2015