Dok velika većina njegovih novovalnih kolega živi na staroj slavi ili radi očajnu muziku kako bi prikrila život na staroj slavi, Darko Rundek uvijek iznova uspije zaintrigirati publiku i kritiku svojim novim izdanjima. To je sad već, čini mi se, došlo do te mjere da je čovjek zauzeo poziciju jednog od "nedodirljivih", tamo negdje uz, štatijaznam, Arsena i Olivera. Hoću reći, kad Rundek nešto objavi, tome se prvo da pet zvjezdica a tek se onda ide preslušavati. Bilo je tako i s Mostovima, prvim izdanjem Rundek Cargo Tria nakon dugih pet godina, koje su nam došli predstaviti u Veliki pogon Tvornice Kulture prošlog četvrtka. Kritičari su se natjecali u hvalospjevima, a publičari u tome tko će prije kupiti ulaznicu. Mirisalo je na spektakl. Budući da znam da ste jako nestrpljivi da saznate je li sve ostalo samo na mirisu, mogu vam odmah reći da zaista i nije bilo baš spektakularno. Eto, sad znate. Kad sam se već drznuo takvo što prevaliti preko tipkovnice, bilo bi u redu da, za one koji žele znati više, napišem i poneki razlog tome. Ili bar ono za što ja mislim da su razlozi. Evo, ide. Jeste li primjetili kako Rundek Cargo Trio posljednjih godina nastupa većinom po klubovima kao što su Vinyl, Hopdevil, Vip i sl.? Što mislite zašto je to? Nemojte me držati za riječ, ali ima biti da je to zato što su svjesni da je muzika koju rade na zadnja dva albuma minimalistička, tiha, nenamijenjena velikim halama, osobna. Komorna, što bi se reklo. Promocija posljednjeg albuma Plavi Avion se održala prije pet godina na istom mjestu kao i ova o kojoj vam upravo pišem. U prodaju je tad, doduše, bilo pušteno svega 400 karata i koncert je bio sjedeće prirode. Ne znam zašto se i sad nisu odlučili za takav potez, pa makar svirali i dva, tri dana zaredom. Ne bi čovjek rekao, ali te stolice mijenjaju jako puno na stvari. Jednom kad su one prisutne, stvara se takozvana kazališna atmosfera. A to je ona u kojoj nema prešetavanja uokolo, napornog žamora koji je povremeno glasniji i od muzike, niti još tisuću drugih distraktora. Nego je sva pozornost usmjerena samo i isključivo na troje ljudi na pozornici i njihov nastup. Ovdje to nikako nije bio slučaj, i za to ne treba kriviti isključivo nepristojnu publiku. Kao što sam već rekao, priroda pjesama na albumu Mostovi je takva da zahtijevaju potpunu koncentraciju da bi se u njima moglo do kraja uživati. U ovako koncipiranom okruženju to prosto nije bilo moguće i eto problema kojeg ni neupitno kvalitetni Mostovi nisu uspjeli premostiti. Kad sam nakon koncerta upitao prijatelje i poznanike kako su se proveli unutra, većina je rekla da im je bilo super. Ja odabirem vjerovati da je to zato što se ona uvodna priča o nedostatku kritičkog mišljenja prema Rundeku spustila sve do tih sasvim osobnih razina. "Ako voliš Rundeka, onda ti je i ovo bilo dobro", to je argument koji sam, u različitim varijacijama, čuo u par navrata u tim razgovorima. Oprostite molim, ali ne slažem se. Cijenim i volim Rundeka, ali ne volim ono kako je ovaj koncert ispao. Da je album vani već godinu-dvije, možda bi sve to bilo malo logičnije i bolje, jer bi ljudi pjesme već znali napamet, ili bi ih barem mogli prepoznati. Baš kao što je to bilo kad su se svirale Ruke, Bi mogo da mogu i Uzalud pitaš. Žamor bi odjednom netragom nestao, čulo bi se samo singalonganje i vidjelo samo smješkanje i plesanje. Pogađate, to su bili neupitni vrhunci regularnog dijela koncerta. Velika većina ostalih pjesama su bile upravo s tog netom objavljenog albuma i dočekane su relativno hladno, a tako su i zvučale. Pogubile su se negdje putem do naših ušiju, a Darko i prijatelji se nisu pretrgali da im pomognu (pjesmama, jel) da dopru do nas. O njihovim sviračkim kvalitetama (Rundek na gitari, Izabel na violini i Dušan Vranić na svemu ostalome) ne treba uopće prolijevati internetsku tintu, ljudi apsolutno dominiraju i usvirani su do bola. Zvuče kao jedan čovjek sa šest ruku. Ali, nažalost, ta činjenica nije uvijek dovoljna. Oprostite molim, ali mišljenja sam kako za ovakav koncert ne bi na odmet bili dobri stari bubnjevi i bas. Nazovite me heretikom i recite da bi to bilo oskvrnuće finog muzičkog balansa koji ovaj trio ima, ali ja ću radije da me muzika gađa u srce i glavu svom snagom nego da se moram naprezati da čujem kog vraga uopće sviraju, pa makar mi zbog toga sudili. Znate, u ovakvim okolnostima pripomoći znaju "popratni sadržaji" - zanimljiv lightshow, zgodne slike ili videi na platnima oko benda, gostujući glazbenici, opaske frontmena među pjesmama kojima bi razbio monotoniju itd... Sve je to tog četvrtka potpuno izostalo. A bilo je potrebno, i to jako. Pritom mislim na regularni dio koncerta, bis je pokazao sasvim drugačiju sliku. Kad su se, nakon povratka tria na pozornicu, začuli prvi zvuci gitare na Ula la la, to je bilo to. Sva sranja koja sam ja tu nabrojao više nisu bila važna, i odjednom je uspješno dovršeno tisuću dvosmjernih mostova koji su se u protekla dva sata konstantno urušavali i svi su pjevali i radovali se kao da su pronašli bačvu vode u pustinji. Apokalipso je nakon toga samo dodatno razdivljao škvadru i označio apsolutni hightlight, a ja sam se u tim trenutcima uspeo na tribine kako bih mogao mirno i sa smiješkom promatrati tih tisuću ljudi, koji su do prije samo pet minuta stajali kao ukopani, kako plešu kao da im je zadnje u životu. Iskreno, začudilo me što nakon toga nije uslijedio i drugi bis, valjda su svi bili još prezadihani da bi mogli dozivati. Kako god, bis je definitivno "spasio stvar". Da sam se prihvatio recenziranja samog albuma Mostovi, a ne promocije istoga, tekst bi jamačno bio u puno pozitivnijem svjetlu. Radi se, zaista, o vrlo dobrom uratku koji će s vremenom (i s mjestom) sigurno zaživjeti u potpunosti i održati Rundeka na ovoj vrlo ugodnoj poziciji na kojoj se sada nalazi. U njegovoj se premijeri to, po mom sudu, nije dogodilo. Razlog tome nije toliko u glazbenicima, ni u publici, koliko u stvarima poslovne, marketinške i tehničke prirode. Izgleda da je Rundek prevelik da bi radio ovako malu muziku.

ujak stanley // 24/06/2015