Rundek i ja se u njegovoj post-Haustorovskoj karijeri, nikako nismo uspjeli "pronaći". Koliko sam ga volio u Haustoru, toliko mi nije pasao u bilo kojoj solo inkarnaciji, osim u ponekoj pjesmi, koja mi je baš sjela. A onda su došli "Mostovi" i sve se posložilo.

Možda je to zato, jer sam slušao album vozeći se dolinom predivne smaragdne rijeke Soče, gdje su mostovi na svakom kilometru. Napoleonov most, viseći most, Most na Soči... Nebrojeno mostova prošlo je kraj mene, pjesme su se ljepile i redale same od sebe, a ja sam, nakon dvadeset i više godina, ponovno upoznao Darka Rundeka.

Iako ni u Haustoru nije bio jedini isključivi razlog za slušanje, već je bio dio cjeline, tako i ovdje, da nema potpunu suradnju u dvojcu, kojeg i dalje čine violinistica Isabel i pijanist Dušan Vranić - Duc, a koji se, uz primarne instrumente, na albumu još malo i poigravaju sa efektima i lupovima, vjerojatno ne bi to sve sjelo na svoje mjesto. Na prvi pogled, moglo bi se reći da će ovoj formaciji brzo nestati ideja te da će im se pjesme utopiti jedna u drugoj, međutim, tome nije tako. Što zbog virtuoznosti svirača, što zbog Rundekovog narativnog, a opet različitog pjevanja iz pjesme u pjesmu, mijenja se ritam, mijenja se forma, pa smo u jednom trenutku uz valcer, u drugom trenutku plešemo indijske plesove, da bi na kraju skoro završili u discu na plesnom podiju. No, krenimo redom.



Pjesme sam razvrstao u dvije skupine, s dodacima. U prvu svakako spadaju one socijalne tematike. Očito pogođen krizom i neimaštinom oko sebe uspio je napraviti nastavak Dubiozine pjesme Kupi. Pritom je još rigorozniji od Dubioze, koja sve kupuje na sniženju, dok Rundek traži da sve bude Džaba! U tu grupaciju spada i Ima ih, gdje povlači paralele s nedostatkom posla i činjenicom da ako ti nećeš raditi za tako malo para, uvijek će se naći netko 'ko će raditi za još manje. Apokaliptični društveni osjećaj još je više potenciran zlokobnom violinom.

Treća iz te grupacije je Mijenjamo mjesto, uz koju nas pita da li je "imati novaca = imati sreću" i zašto da mijenjamo mjesto s "bogovima/bogatima", "kad tu je sve što nam treba".

Kao i prethodne iz ove grupacije, i ova je tmurnija i nervoznija, od ostatka materijala. A ostatak materijala većim dijelom je ljubavne tematike. I to one sretnije. Tako je Vidova, autobiografska posvećena sinu, koja je tako slikovito opisana, da bih se mogao zakleti da je kraj mene prošao "bijeli fićo" u kojem je bio "njen bijeli pas". A možda mi se samo učinilo. No predivan stih "suđenice darove ti nose, duge su im kose, prsti zlaćani, nek ti daju glavnu od svih moći, tu da možeš voljeti", sigurno mi se nije učinio. Svaka na svoj način opisuju ljubav i Mostovi i Indijska, koja je ujedno i najduhovitija pjesma na albumu ("kad mi ispred neke zgrade zamiriše indija, pa krenuh, za nosom").

Za kraj ostavljena Ne zaboravi me, "baca" na laganu chill out elektroniku i ima potencijal ultimativne plesne hitčine, samo čeka hrabrog remixera da je dovede u taj stadij.

I primijetili ste da se uopće nisam osvrnuo na pjesme koje su prethodile albumu, a to su Midnight Calypso i Don Juan, koje su već potvrdile svoju kvalitetu i snagu, a ostatak albuma ostavljam da sami otkrijete.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 26/06/2015