Ljeto u Muzeju suvremene umjetnosti ove godine donosi pregršt poznatih i iskusnih izvođača tijekom vikenda kroz cijelo ljeto. Time se i MSU pridružuje tendenciji revitalizacije zagrebačkog muzičkog programa tijekom perioda kada se centar glazbenih zbivanja pomiče na festivale na moru. Izgleda da pojam ljetne pauze lagano prestaje postojati u zagrebačkom glazbeno-kulturnom životu što me raduje, jer će u redovitim koncertima sve više imati prilike uživati i ona polovica Zagreba koja ne ide na more. Prošlog vikenda nam se tako na krov MSU-a popeo Edo Maajka sa svojim vjernim sidekickom i frendom Frenkijem koji s DJ Indigom čine ubojito uigrani tandem. Dotični glavonja i jeste jedan od krovnih repera na Balkanu, pa lokacija koncerta osim atraktivnosti nosi i simboliku prikladnu njegovu renomeu. Edu poštuju i oni koji nisu poklonici njegovog izričaja. On je efektan spoj simpatičnog dečka iz komšiluka i pravednički gnjevnog borca za pravu stvar. O njegovom repanju već su izrečene sve moguće hvale i teško da im imam išta više dodati, tako da odmah krećem na koncertnu atmosferu.

Nemala terasa krova je na početku koncerta oko 22:30 bivala ugodno popunjenom. Ljudi je bilo najmanje duplo ako ne i troduplo više od onih 300-injak koji su na Fejzbuku attendali. Obično klikovi "dolazim" nadmaše posjećenost, pa budi optimizam saznanje da se koji put može desiti i obrnuto. Ipak, atmosfera nije bila ekstatična kao prošle godine u Ksetu što ne priliči otvorenim koncertima s masom ljudi prešaltanih na ljetnu šemu ugodovanja. Mislim, ljudi su bili veseli i razdragani, ali nitko nije izgledao kao da je baš u sedmom nebu. Ekipe iz prvih 10 redova su djelovale kao da gledaju Maajku već deseti put. Kao da su napamet znali ne samo tekstove, nego i redoslijed izvođenja pjesama i svaku spiku između istih. Nitko od njih nije izgledao iznenađeno ili pretjerano oduševljeno, već onako kao da su rutinski došli po svoju godišnju dozu glavonjinog rapa. Mladi posjetioci iz stražnjih redova su pak djelovali kao da uz Edu uredno posjećuju i Gibonnijeve koncerte poznajući repertoar paušalno. Bilo je zanimljivo vidjeti naokolo majke i očeve s djecom, koji su vjerojatno te večeri čuli Edu prvi put u životu. Njima Maajka zasigurno nije predstavljao "objekt" muzičkog obožavanja, nego tek simbol pametnog, dragog i (kako bi starije dame i gospoda rekli) "otkačenog" narodskog čovjeka koji im je poslužio kao idealna izlika za poći na subotnje obiteljsko kulturno uzdizanje u muzej. Bilo kako bilo, Edo Maajka je očigledno i dalje rado viđen među svim generacijama što je klasični sindrom muzičara čija popularnost iz okvira žanrovske supkulture preraste u dio opće kulture.

A što se tiče hip-hop supkulture, imam dojam da u istoj vlada poprilični razdor. Pankeri se obično koncertno dijele na hardkoraše i melodičare, a metalci na blackere, deathere, thrashere, hevijanere i slično. I to je već previše. Ali reperi idu korak dalje dijeleći se na klanove vjerne pojedinačnim izvođačima. Ne znam kako bih drugačije objasnio da je na Marčelu, High5-u, Fetbojsima & Gipsy Mafiji, Generalu Woo-u i Edi Maajki publika bila gotovo potpuno drugačijeg sastava i profila, iako su svi izvođači reperi. Ne bih se čudio da isto tako na TBF-u ili Filu Tilenu spazim mnoga lica nikad prije viđena na hip-hop gigovima. Kao da nema tog repera koji će na isto mjesto u podjednakom omjeru dovući zbigecanu polufens ekipu mahom hipsterske provenijencije, srednjoškolce s baggy-jevkama, ogrlajama i nakrivljenim šiltericama, kloš-alternativu iz Medike, antifa-aktiviste, brejkere i grafitere, puknutu ekipu rekreativno đanerskih sklonosti s kvartovskih klupica, casual studentariju i obiteljske ljude s djecom.

Nego, Edo Maajka definitivno ima glavu i rap. Međutim, ovog puta kao da mu je glava bila malo umorna i mamurna, jer ju je možebitno dan prije nakon nastupa na Regiusu natopio sa 7 litara vina iz Kuzmine pjesme. I profiću poput njega je teško sakriti tragove ružione, a s godinama je oporavak od istih sve duži. Srećom, to se na rap nije odrazilo, ali na dužinu nastupa nažalost jeste. Koncert je trajao jedva sat i 15 minuta. Na festivalu s hrpom izvođača to može proći, ali za samostalni koncert nemale cijene karte to je naprosto prekratko. A nije da su danima poslije imali još nekoliko uzastopnih nastupa. Daleko od toga da su Edo, Frenki i DJ Indigo scenski bili kilavi ili mrzovoljni. Kako i bi kad i sam Edo tvrdi da su ostali ugodno iznenađeni količinom ljudi koja ih je dočekala na zagrebačkom koncertu. Komunikativnost im je bila solidna. Ali nekako su svi njihovi pokušaji animacije bili na pola puta između želje da ljudima pruže show za pamćenje i fizičkog umora od dana prije koji ih je sprječavao da baš kompletnu dušu iscijede na bini. Mnogi su se i žalili da nisu dobili sve pjesme po koje su došli (npr. "Mahira i Almu"), a neki čak i dovodili u pitanje svoj idući dolazak na Edu. Na bis ga je zvalo tek 15-ak ljudi i to na inicijativu mene i frendice. Ne znam je li ih u dolasku na bis spriječio umor ili činjenica da u dozivanju nismo bili glasniji i uporniji od muzike koju je DJ počeo puštati. Bilo kako bilo, među fanovima vlada konsenzus da nam je Edo u pogledu minutaže ostao dužan.

Rezime događaja bio bi slijedeći: masa ljudi dobrog raspoloženja, vrhunski i autentični rap, osrednja mobilnost publike i pomalo umoran scenski nastup prekratkog trajanja. Daleko od toga da je bilo loše, ali ostaje općeniti dojam da je s obzirom na rijetkost nastupanja u Zagrebu i visoku cijenu karte trebalo biti bolje. Nije da Edo mora iduće godine doći na popravni ispit, ali definitivno priželjkujemo odgovaranje za višu ocjenu.

ognjen bašić // 07/07/2015