Lijepo je ovih dana biti panker u Zagrebu. Nakon koncerta svakih par dana kako je dosad bilo, sada se radi već o koncertima na dnevnoj bazi. Takav neumoljiv ritam neminovno uzima svoj danak u moždanoj valuti, pa će ovaj izvještaj biti malo nepotpun i vjerojatno pun netočnosti. Uglavnom, još jedna topla nedjelja u Medici donijela nam je dignutih roksi u količini koja se tamo već dugo nije mogla vidjeti. Protagonisti večeri bili su NoWhiteRag iz Modene, te domaći Gajba i Ugly Fucks. Gajba već ima neveliku ali vjernu bandu fanova koja ih prati na nastupima, a kojih je u zadnje vrijeme podosta. Riječ je većinom o mlađim generacijama šiljastih i ćelavih glava, što je sigurno dobrodošla činjenica. Zagrijavanje je u ovoj ljetnoj noći bilo potpuno suvišno, pa su momci odmah krenuli sa svojim repertoarom kratkih i bučnih kaosa, u kojem se, osim iskušanih crowdpleasera, našla i koja nova pjesma. Iako je cijelo vrijeme omanja vojska u publici radila divlju šutku, najveći je kaos ipak bio na obradama Banned from the Pubs i World Peace, da ne spominjem Klošare i Oi. Kako to već biva, divljoj je mladeži prepušten dio kluba, dok je ostatak ljudi manje-više mirno stajao u polukrugu promatrajući pitoreskne prizore skakanja, deranja, bacanja, razbacivanja, polijevanja, kraudsurfanja, mošanja, poganja i lokanja. Nedavno su Gajba s Accidentom imali besplatan gig u Routeu 66 kada je skučeni prostor ipak malo više ograničio mogućnosti kretanja, pa je dinamika benda sada ovdje ipak mogla više doći do izražaja. Kontakt s publikom i predanost pokazuju da kod Gajbe nema ni p od preseravnja. Istini za volju, dobar dio publike vjerojatno čine prijatelji benda pa je to razumljivo. Serbus dragi Zagreb moj i Serbus Gajba, sljedeći molim. Nakon stvaranja mini-Monte Paradisa u dvorištu Medike, da ukradem opasku jednog poznanika, došlo je vrijeme za povratak Ugly Fucksa. Ugly Fucks su prije nekih godinu dana imali oproštajni nastup u Grey Roomu, ali su se izgleda ponovno okupili u ponešto izmjenjenoj postavi, naime s novim gitaristom. Grey Room je, po meni, prigodnije mjesto za Ugly Fuckse, jer su oni jedan od onih bendova kod kojih pjevačica (bolje reći vrištačica) cijelo vrijeme u publici. Ovdje je to izgledalo tako da je ono malo ljudi iz publike stajalo u širokom polukrugu, prepuštajući joj dobar dio prostora za zabijanje u zrak amo-tamo. Sad, moja je teorija da je ciljana demografija Ugly Fucksa ipak ponešto drugačija od one ostalih bendova te večeri, te njihovi kratki powerviolence ubodi, kako bi se mogao opisati zvuk benda, traju kraće od pauza među njima. Osim toga, neki su mi, valjda upućeniji od mene, rekli da su bubnjar i gitarist dosta fušavali. Sve je to dovelo do toga da je njihov nastup bio vrlo čudan i nekako komoran, s minimumom angažmana od strane publike. Publike koja se, po slobodnoj procjeni, nije sastojala od više od 20 ljudi. Ipak, svaki je ubod ispraćen aplauzom i ponekim bodrenjem, pa je njihov nastup ubrzo priveden kraju. NoWhiteRag dolaze iz Italije i čini mi se da im je ovo drugi nastup u Attacku. Njihov je punk onaj klasični streetpunk iz 90-ih, čitaj Virus, Unseen, Casulties začinjen s malo folky štiha. NWR sami sebe opisuju kao Protest Punk ciljajući na bliskost s tradicijom protestnih folk singera s akustičnom gitarom, tipa Billy Bragg ili Phil Ochs, a tu je i punk verzija legendarne fotografije Johnnya Casha s dignutim srednjim prstom na naslovnici posljednjeg albuma Daghdèinter. Ta je riječ inače iz lokalnog dijalekta i ima slično značenje kao i samo ime benda. Njihov je nastup prošao na najbolji mogući način, konstatan pogo i dijeljenje mikrofona s publikom napravili su pravi mali kaos za kaosere. Odmjerene su doze žestine, agresije, brzine, melodije i himničnosti činile crni brod kojim su ovi pirati plovili po tropskom i divljem moru Attacka, prepunom kojekakvih beštija i aždaja iz dubina. Klub nije bio sasvim pun, nego, onako, taman. Svirali su pjesme sa sva tri izdanja, iako mi se čini da je bilo najviše sa posljednjeg, kojeg su i promovirali ovom prilikom. Redale su se tako i Orpheus is Dead i Pirates i Barricades i Dear Foe i tako dalje, da bi cijela stvar došla na obradu od Shane MacGowana That Woman's Got Me Drinking. Bilo je tu i vrlo nabrijane verzije Johnny B. Goodea (J.B.G.) Ako se ne varam, čini mi se da ih je publika uspjela dobiti dvaput na bis, što će reći da su NWR uspjeli zapaliti ionako već vruća srca svih prisutnih. Jednu stvar ipak ne mogu prežaliti, a to je činjenica da nisu svirali obradu No One Can Save You od Virusa, koje se sjećam još iz davnog dema. Razlog tome bijahu, naime, drastične izmjene u postavi koje su se u međuvremenu dogodile, pa se samim tim i sam smjer razvoja benda promjenio. Najavljivani se after ipak nije dogodio, pretpostavljam zbog sparine koja se ipak malo bolje podnosi na zraku nego unutar četiri zida. Nakon energične svirke tako je došlo vrijeme za osvježenje i nastavak druženja u crnoj, vrućoj noći.

joks // 14/07/2015