Treća epizoda četvrte sezone Good Vibrationsa u Vintage Industrial Baru donjela nam je, kako su u najavi napisali, još jednu inozemnu poslasticu. Riječ je o američkom doom metal/psychodelic rock sastavu Jex Thoth.

Kao support Jex Thothima izabrani su slovenski Mist, bend sastavljen od 4 žene i jednog jedva prepoznatljivog muškarca, te novo ime na zagrebačkoj doom metal sceni - Black Monastery. Kad bi me netko pitao koja je prva stvar koja mi pada napamet kad se sjetim ovog koncerta, bila bi to svakako kosa. I to puno, više, previše guste, razmahane, frčkave, valovite, smeđe, sijede i sive, čiste, prljave i škakljive kose. Štoviše i nepoželjne kose u očima promatrača, i to u doslovnom, fizičkom smislu. Iako između ova dva pojma i ne vidim neku neapstraktnu poveznicu, druga riječ koja bi asocirala na taj gig bila bi ni manje ni više nego SPROVOD. Općepoznata stvar je da doom metal nije muzika za vesele frikove i šareni cirkus, već je to za doć na gig nakon što si prethodno popušio 345 grama trave i nakon što ti je netko rekao lošu vijest, pa tamo stajat u mraku pokunjene glave, slušat te prespore taktove i bedirat se. Ma čak i ako se ne bediraš, svejedno tamo stoj na mjestu, gledaj i miči tom glavom na svaki takt (dakle 2 put u pola minute) i čilaj. Jedino što je onda, po mom osobnom shvaćanju i ukusu nedostajalo na takvom gigu bile su nekakve stolice. Prvi bend koji je nastupio te večeri, uz sad već očekivanu akademsku četvrt kašnjenja, bio je Black Monastery. Bend je sačinjen od već poznatih faca na zagrebačkoj metal i pank sceni pa, bez obzira što su novoosnovani i što im je ovo tek bio prvi gig za javnost, izgledali su, neću baš reć preprofesionalno za prvi gig, al svakako opušteno i naviknuto na nastupe. Black Monastery dakle čine tri momka koji su, što sam odmah primijetila ušavši na gig nekako presimpatični da bi se uklopili u tu crnu doom metal briju. Ostala dva benda previše su brijali na neku ozbiljnost i predstavu, dok su ovi momci naprimjer u pauzi između pjesama s blesavim osmijehom razgovarali s publikom. Frontman Leo u jednom trenutku je reko da se ispričava al da bi fakat moro naštimat zadnje žice na gitari na što mu je netko iz publike dobacio da nek svira samo na prve tri, šta. Spomenuvši frontmena, stvar koja mi se urezala u pamćenje kod njega je to da sam već iz hodnika prije ulaska u dvoranu na gig, osjetila da malo bacaju na Black Sabbath, i to baš zbog njegovog vokala. Zazvučali su mi dakle kao Black Sabbath na početku karijere s Ozzijem. Iako bi se moglo reći da je to pozamašan kompliment za ovog momka, valja napomenuti da su ta 3 člana Black Monasterya ujedno i članovi Out of the Voida, Black Sabbath cover benda koji je prije nešto manje od 5 mjeseci također nastupao na Good Vibrationsima. Sve u svemu, okej prvi nastup ovog benda, nekako su meni osobno čak bili i najzanimlljiviji te večeri. I ne govoim to samo zato jer ih poznajem ovako iz viđenja sa koncerata, baš suprotno, da su i oni došli kao predgrupa iz nekog drugog grada ili države, isto ovo bih tvrdila baš zato što su bili najvedrije raspoloženi te večeri i jedini nisu imali tu neku umiruću energiju. Nakon crnog samostana, na stage su se popele cure i dečko iz slovenskog Mista. Da ne znate da se bend zove Mist, ovo bi zvučala ko neka fora na ikavici, al fala vragu crnome pa znate. Mist je dakle doom/heavy bend osnovan 2012. kao all-female bend, pa im se nedugo nakon toga pridružio i jedan momak. Iza sebe nemaju puno materijala, svega jedan demo i jedan (novi) ep, al očito je to dobro prošlo na europskoj doom sceni jer su, osim nastupa po Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, pa čak i na Malti, dijelile stage sa malo većim imenima poput Saint Vitusa i Orange Golbina. Što reći o ovom bendu, počnimo od prvog dojma a to je onaj vizualni. Dame i gospodin jedva su se nekako nagurale na taj stejđ, pošto su gore već bila 2 seta bubnja, jedan je bio od hedlajnera pa pretpostavljam da nisu htjeli šerat s drugim bendovima, no onda su ga bar mogli maknut dok ostali bendovi sviraju, tak da se ne stišću jadni ljudi po toj pozornici. Osim viška bubnjeva, na stageu je bilo pun ku*ac svijećnjaka i jarećih rogova. Svijeća na pojačalu, na bubnju, na papiru gdje je setlista, sva sreća pa ne sviraju brzo i ne nabijaju jer bi se sigurno nešto zapalilo. Osim tih rekvizita koji nisu poslužili ni za šta drugo osim da tamo stoje (smetaju), druga stvar koja je vizualno upadala u oči je bila to da su bili obučeni ko za sprovod. Baš ko grobari, crne košulje i prsluci i crne trapezice. Vokalkinja ima tu neku karizmu jer se zagledava ljudima u oči i širi ih tako da pomalo podsjeća na Svena iz Dekubitusa, dok su druge djevojke-sviračice izgledale koda su u nekom poluuspavanom transu. Ako ćemo zdravo seljački - izgledale su koda su se tek probudile i odma im je netko rekao ''ajd svirat!''. Svih 5 članova benda tu i tamo bi bacili neki zajednički headbang pa mi je to ovako u krupnom planu izgledalo kao masovno sušenje kose nakon treninga plivanja. Što se tiče auditivnog dojma njihovog nastupa, mogu reći da su bile kvalitetne. Zagrebačka publika očito je već upoznata s njima jer su svaku pjesmu popratili gromoglasnim ovacijama. Nakon nešto više od pola sata svirke pozdravile su zagrebačku publiku i stage prepustile hedlajnerima. Mi smo tu pauzu između bendova iskoristili za druženje na zelenoj grani pa se sjećam da sam, dok sam ulazila u klub jedva vidjela prst pred nosom. I to ne jer možda imam nekih problema s vidom, nego su Jex Thoth, prilikom početka nastupa ugasili baš sva svjetla u dvorani, izuzev prigušenih crvenih reflektora na pozornici i ponešto svijeća. U strahu da se ne spotaknem od nekoga, sigurnom brzinom primakla sam se pozornici i stala negdje sa strane u gužvu. Gužva se stvorila odmah na početku giga, a s obzirom da su u prvim redovima stajali redom visoki ljudi, kroz crnu izmaglicu i sjenu sjećam se da mi je vokalkinja Jex na te trenutke kad bih je uspjela vidjeti, izgledala kao da pliva kroz prvih par redova publike. Jex Thoth je bend koji, kako sam se poslije složila sa svojim fotografom i prijateljem Edijem, definitvno ostavljaju dojam kao da više briju na atmosferu nego na muziku. I to se vidi u svakom momentu svirke. Obredi sa svijećama,komorna atmosfera, frontvumenica koja se malo vidi malo ne, ma samo je falilo da dođe neka persona u crnoj pelerini i počne čitat stihove Edgar Allan Poa. Muzički me se i nisu nešto oduševili jer je muzika išla iz sporog u još sporije. Ne znam jel to i inače treba biti tako sporo, al ovo je baš bilo sporo, sporo i sporije od reda u banci ili menzi. Jex je na vokalu imala tolko delaya da mi je pala fora napamet da ima tolko delaya da se čulo ono kaje rekla prije 5 minuta. Osim toga, upečatljiv je bio i sintić sa nekim izvitoperenim zvukom orgulja i bubnjar koji je za svaku pjesmu mijenjao palice, malo je uzimao one s batovima, a malo obične. Osim vizualnog i auditivnog dojma, ni naši olfaktivni receptori nisu ostali zanemareni jer je Jex tijekom nastupa palila mirisna drvca pa se taj neki čudljikavi miris širio dvoranom s ciljem da iskustvo koncerta, tj. obreda bude magijski upotpunjeno. Vjerojatno je na većinu publike to imalo učinka, mene je ipak ta sporina brzo istjerala van.

Prilikom izlaska iz kluba naletjela sam na momke iz prvog benda i njihove frendove koji su mi rekli kako su ih Jex Thoth istjerali iz bekstejđa i da to nije u redu. Ne znam koja je caka bila s tim tjeranjem i jesu li i inače takvi al pretpostavimo da prije svakog nastupa u bekstejđu imaju generalne probe kako ostvariti komornu atmosferu i ostaviti turoban dojam, a prilikom toga se ni jednom ne spotaknuti i pasti na taj crni, neosvijetljeni stejđ.

lejapeja // 02/10/2015

> vidi sve fotke // see all photos