Obožavatelji ovih kanadskih perfekcionista vjerojatno znaju sve o njima i mnogi su spremni tvrditi da im je prvi dio diskografije apsolutni tron tehnical deatha. No, kako su se stubokom mijenjale postave, a i ulazilo u eksperimentalno-avangardne seanse, nanosili su pomalo kiseli izraz lica na njihovu odvratnu prirodu s kojom se bend ponosi. Ova deveta noćna mora došla je neuobičajeno brzo nakon prethodne "As Gomorrah Burns" (2023) kada su nastupili u zagrebačkoj Močvari www.terapija.net/koncert.asp?ID=33046 08/03/2024, a prije toga su diskografski mirovali punih 11 godina. Stoga je ovaj album povezivanje nekih njihovih ranijih faza s današnjim toksičnim odnosom prema društvenim mrežama i mnogim mutacijama koje definiraju Hall of Fame jer, ne zaboravimo, bili su prvi inozemni metal bend s prokletog Zapada koji je 2023. nastupio u strogo konzervativnoj Saudijskoj Arabiji. Lirika inspirirana užasom i zlom silom što vlada svijetom, proždrljivi uvodnik "The Nimis adoration" slavi smrad impresivne gomile hrane, povraćanje i ruganje, nešto poput onog španjolskog hororra "The Platform" (El hoyo) koji ima dva nastavka (2019. i 2024.), a ne bi nimalo bilo čudno da je režiser Galder Gaztelu-Urrutia djelomičnu inspiraciju našao u Cryptopsy ostavštini. A što je interesantno, u ovoj pjesmi gitarist Christian Donaldson ima jednu nevjerojatnu catchy solažu, vrlo rijetku u opusu benda. Glavni singl "Until there's nothing left" uživa u patnjama nanesenim putem interneta, a ako niste znali, bubnjar Flo Mounier je objavio knjigu o ekstremnom metal bubnjanju i pritom usavršio nove blastbeat tehnike kako bi osvježio kompletnu blasfemiju.



Govorkalo se kako su izgubili vodeće pozicije u žanru i milost fanova, no premda se ovaj puta ne vraćaju s onim atraktivnim EP-ijevima "The Book of Suffering" (2015-2018), ovdje ima dovoljno intelektualno i emocionalno ukorijenjenog znanstvenog masturbiranja pokolja i mržnje kurentnih razmjera sa smrtonosne razine. Okey, nekad su nam se death bendovi iz USA činili pragmatičnim i glumatajućim pozerima što stvaraju bezazlene horror komedije, ali od ere Trumpa i čitavog ovog cirkusa današnjice, više nisu takvi, barem nekolicina njih. Iako se sam death teško može shvatiti ozbiljno, eh da ne otvaram diskurz o tome, ovdje se nižu komično-budalaste lirske koještarije poput natruha internetske pedofilije ("Dead eyes replete"), žudnjom za što više klikova ("Fools last acclaim", 'Ove životne prilike toliko me uzbuđuju, postat ću onaj kojeg će te svi obožavati', u jebemu!), suicidalnih primisli zapostavljenog lika što godinama traži partnera na internetu ("The art of emptiness"), a kako se dublje zaranja u album, emocije su jake i mračne, čak i pozitivne ("Our great deception", "Embrace the nihility"), da bi tek na kraju sa završnom "Malicious needs" došli do nekog fokusa boli, božanske zlobe i onog trenutka kada frontmen Matt McGachy priznaje 'jednom sam otišao predaleko i to je bila greška', odnosno, ovdje u kompletnom poetskom aspektu nema ama baš ništa diskutabilno, opsceno i bogohulno, dapače, mnogo toga je nevino i banalno.

Na koncu, ako ne se ne sumira odličan glazbeni siže, ovo je vrlo plitak i površan album gdje je lirski kontekst vrlo sličan brit-pop infuziji Suede, Placebo i Pulp, ponekad nešto zaiskri u poetici, ali ama baš ništa kontradiktorno i drsko. Morrissey slobodno može pisati stihove za ovakve death metal bendove, recimo 5£ po stihu. Zaraditi će bogatstvo. Ne vjeruj ovakvim death metal bendovima koji imaju odličnu svirku, a lirika im je uh, prvi razred srednje škole kad se tek upoznaje prava književnost i poetika. Za bend koji ovoliko dugo postoji, ovo je sramota da imaju ovako plitke i bezidejne tekstove.

Naslovi: 1.The Nimis adoration, 2.Until there's nothing left, 3.Dead eyes replete, 4.Fools last acclaim, 5.The art of emptiness, 6.Our great deception, 7.Embrace the nihility, 8.Malicious needs

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 20/08/2025