home > koncert > Svoga tijela gospodar @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 02/10/2015

kontakt | search |

Svoga tijela gospodar @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 02/10/2015

PAUK, Močvara, Jedinstvo, Medika, KSET i Tvornica. Klubovi su to u kojima je u posljednjih šest godina održavan memorijal Svoga Tijela Gospodar u spomen na pokojnog Antuna Krajinovića Tunu, nikad prežaljenog frontmena legendarne Mikrofonije. Volio bih da sam čovjeka poznavao pa da mogu napisati pokoju lijepu o njemu iz prve ruke. Budući da nisam, sve što mi preostaje za ustvrditi jest da je očito bilo nečeg čarobnog u njegovom liku i djelu kad eto već sedmu godinu za redom ovaj memorijal u njegovu čast uspijeva biti rasprodan neovisno o tome gdje se održava i koji bendovi nastupaju. Dobro, lažem - nije baš neovisno. Zna se da sviraju Pasi. Uz njih je ove godine lineup bio pojačan još jednom istinskom poslasticom, ali o tome detaljnije poslije. Krenimo redom.
[ shin ]

shin   © megi

Ostao sam malo zbunjen pri dolasku u dvorište Vintagea, nisu me naime dočekale uvijek iste poznate face na koje sam navikao. Razlog tome sam ubrzo uvidio - ovo je koncert koji je davno prerastao lokalne okvire, na njega hodočaste ljudi iz cijele države. Ne znam za vas, ali meni je to prilično impresivna spoznaja. Kako bilo, vrlo brzo sam našao poznanike i prijatelje zainteresirane za čašicu razgovora, a zatim pohitao unutra jer je Shin, baš kao što je i bilo najavljeno, počeo točno u 21 sat. Kako je Vintage jedno vrlo hiperaktivno mjesto koje očito ima u planu pokopati kompletan ostatak gradske ponude bogatstvom i pristupačnošću (cjenovnom, jel') svoje, većini bendova koji su te večeri tamo svirali to nije bio prvi put da su na toj pozornici. To se odnosi i na spomenuti Shin - gledao sam ih tamo prije niti pola godine. Tada sam konstatirao nešto u stilu kako poštujem i cijenim to što rade iako nisam fan takve vrste punka. Sa mnom su se ove večeri mnogi nesvjesno složili, u više navrata sam čuo komentare tipe "Za to kaj sviraju su jebeni!". Ne treba to čuditi, punk publika je jedna prilično razjedinjena vojska, a većina okupljenih te večeri su ipak bili pripadnici ponešto "mekših" satnija. No, dopustite mi da se odreknem te svoje tadašnje izjave. Ovaj bend mi je sad bio toliko dobar da se službeno po novom smatram njihovim fanom. Vrlo su šarmantni i rokaju tu hardkorčinu na dovoljno punk način da su mene kupili. Na pozornici izgledaju jako uvjerljivo, kao da im je ovo već tisućiti nastup te ne postoji mogućnost da nešto zajebu - baš onako ulijevaju povjerenje. Nadalje, primjetio sam da su se članovi benda u više navrata sretno međusobno pogledavali u stilu "kako nam je dobro" i da je pjevačica tijekom cijele večeri ostavljala dojam gotovo pa ekstatične osobe. Sve su to faktori koji, kad im pridodamo jako kvalitetne pevaljkine vokalne mogućnosti, vrlo lijepo strukturiranu, aranžiranu i odsviranu hardkorčugu, te solidan broj ljudi za prvi bend večeri, mogu rezultirati samo zaključkom da je bilo vrlo dobro na njima.
[ pičke vrište ]

pičke vrište   © megi

O Shinu sam pisao jednom do sad, to je u redu. Ali sljedeće su bile Pičke Vrište, a koliko sam na njih virtualne tinte prolio, to ni sam ne znam više. Volim ja pisati izvještaje i o svakom mi je bendu drago nešto naškrabati, ali o ovima brate stvarno više ne znam što bih. Jedino što još mogu, to je pisati detalje karakteristične samo za ovaj nastup. Evo ih, slijede. Publika je već za vrijeme njihovog giga stvorila finu gužvicu (manju doduše nego prošli put kad su bili predgrupa Pasima u Vintageu) i OK atmosferičicu, ali je komešanja bilo nekako malo, a u pogo se upuštala samo nekolicina najkrhkijih (neka ih, vježbaju). Dobro, to je već jedna činjenica, izvrsno. Idemo dalje. Donijeli su rakiju na stejdž! I dijelili prvim redovima! Ali nitko nije bio baš lud za njom! Pa sam ja iskoristio priliku i popio im par decilitara uz prešutno odobravanje i namigivanje redara! Hvala im na tome! I Pičkama i redarima! U suprotnom bih bio ljut jer mi opet nisu svirali Sumanut a jasno sam vidio da je bila zapisana na set listi pa naknadno prekrižena. No dobro, ako sam i u što siguran to je da će biti prilika da ju ponovno čujem, i to vrlo brzo. I to vjerojatno baš u Vintageu, čini se da su dečki pribavili mjesečnu pretplatu na svirke tamo. Još jedan u nizu "detalja" koji mi padaju na pamet je taj da je basist naočigled smršavio prilično od dana kad je žario i palio s Abergazom i Socijalnom Službom (koja je, bajdvej, nestala s lica zemlje posljednje dvije godine). Iako je to vjerojatno dobar potez za njegovo zdravlje, pitanje je koliko mu je to pametno za karijeru budući da je on u mojim očima nešto poput Mladena Badovinca ili Bustera Bloodvessela domaće punk scene - nije to to ako nije debeo. Ovo se malo šalim naravno. E da, bilo je i nešto novih stvari koje nisu toliko popične kao ove dosdašnje. Iako bih to u slučaju svakog drugog benda toplo pozdravio, oni su mi drag guilty pleasure točno ovakvi kakvi jesu, tako da ako se mene pita neka se ne mijenjaju. Naravno da me se ne pita, doduše. Svirali su pola sata a onda prepustili mjesto Dolibasiji.
[ dolibasija ]

dolibasija   © megi

Bend je to koji je prije desetak godina prilično dominirao scenom, jako su popularni bili taman u to vrijeme kad je i Mikrofonija vladala. Iako u Dolibasiji na svu sreću nitko nije prerano napustio ovaj svijet, i njihova je karijera došla do stadija prilične zamrznutosti. Ne postoje nikakve naznake neke ozbiljnije aktivnosti, tek tu i tamo pokoji koncert i to je to. Iako stalno stižu neki novi klinci, a njihovi se "suvremenici" vjerojatno žene i zapošljavaju, čini se da Dolibasiji iz nekog razloga popularnost ne opada, pjesme su im i dalje jednako rado slušane kao nekada. To se najbolje dokazalo upravo na ovom gigu jer je, bogami dragoga, pun klub pjevao uglas i divljao s njima kao da je 2006. Ne čudi me previše takav razvoj situacije, njihove su pjesme jednostavno rađene da budu hitovi i to će zauvijek i ostati. Dobro, ne baš zauvijek, ali kako su rekli naši stari "Hiperbolizacija je začin života!". Kako god, tu se sad već redar morao popeti na stejdž i (budući da nije bilo zaštitne ograde) iz nekog polučučnja odgurivati škvadru nazad u parter. Takva situacija u kojoj bend svira a pritišću ga s jedne strane ljudi iz publike željni njihove blizine, a s druge strane ljudi iz backstagea koji su znatiželjno izmigoljili na pozornicu i razmilili se po istoj, pa to je jedna jebeno predivna situacija. Tu se već počeo stvarati taj obiteljski štimung koji je uspio opstati cijele večeri unatoč iznimno visokom broju posjetitelja. Dolibasija je, pomalo neobično za bend koji jedva da postoji, pružila možda i najkvalitetniji nastup večeri, ali nisu se ni oni baš puno zadržali na stejdžu. Četrdeset minuta možda. No, nitko se zbog tog nije naljutio jer ono što je uslijedilo je bio pravi spektakl i nešto čemu smo se svi vjerojatno potajno nadali da će se jednom dogoditi.
[ potpuno sami ]

potpuno sami   © megi

Bio je to nastup benda Potpuno Sami, samo za ovu priliku složenog od bivših članova Mikrofonije koji su, uzevši u obzir da se ove godine obilježava i dvadeseta obljetnica osnutka benda, odlučili da je došlo vrijeme da se late instrumenata i još jednom zasviraju sve te svima dobro poznate himne koje su i dovele do toga da se njihovog pokojnog prijatelja svi prisjećamo s toliko nostalgije i ljubavi. Ovo je jedna vrlo specifična situacija u kojoj ni ja kao neki kvazi kritičar nisam uopće obraćao pozornost na to je li netko negdje zafalšao ili ispao iz ritma. Ma kakvi, to je ovdje bilo krajnje nevažno. Poanta je bila samo u tome da se ljubav i sreća šire dvoranom u svim mogućim smjerovima i najvećim mogućim intenzitetom, a to se u svakom slučaju i dogodilo. Tek sad nakon što sam ovo čuo uživo, postajem svjestan koliko sam tužan što ne živim u vremenu u kojem mogu posjećivati svirke Mikrofonije - ta je pjesmarica jednostavno prepunjena remek djelima. Koja su i ovako zvučala izvrsno, a kako bi tek zvučala da su se karte drugačije posložile i da bend još uvijek postoji. Što reći, publika je upala u stanje negdje između delirija i transa, imao sam impresiju da svih šestotinjak ljudi u svakom trenutku zna svaki stih svake pjesme. A to je predivno, jer znači da ovaj event nije kroz godine postao pozeraj i trend, već ga pohađaju većinom ljudi koji istinski cijene to što je Tuna radio. Naročito je lijep bio trenutak kad nam se nakratko obratila Tunina sestra, a o predivnom kaosu koji se dogodio na stvarima poput Nema nikoga i Svoga tijela gospodar nema smisla trošiti riječi. Jedino što ne znam ni sam je želim li da ovo postane sastavni dio svih slijedećih memorijala ili bi ipak bilo nekako logičnije da svi nosimo u nama uspomenu na taj čin što se dogodilo ovog petka. Jer bolje nego što je bilo teško da može biti.
[ pasi ]

pasi   © megi

Za zatvaranje su tradicionalno bili zaduženi riječki Pasi, svojevrsni domaćini ove priredbe. Teško je pisati o nastupu benda kojeg toliko obožavaš da bi najradije da ti održavaju probe (koje, bajdvej, po vlastitom priznanju ni nemaju) u dnevnom boravku, ali probat ću biti realan pa reći da je bilo i boljih svirki Pasa od ove. Razloge tome ja pronalazim poglavito u činjenici da smo svi na bendu prije doživjeli prilično emocionalno pražnjenje (a i fizičko cijeđenje, dakako), tako da smo isprva bili nešto manje involvirani u svirku nego što je to običaj kad ove legende rokaju. Nije pomoglo ni to što se onda njima događalo u nekoliko navrata da moraju po par puta započinjati istu pjesmu. Ali sve su to prilično minorne zamjerke i navodim ih samo zato što sam ih samo u zadnjih godinu dana gledao sedam (Ferragosto, Prostor, delta u Rijeci, Grey Room, Tvornica i dva puta Vintage) puta pa znam da to može malo bolje. Ali i dalje nije bilo ni blizu lošeg, njihova kolekcija pjesama koja bi se trebala naći u srednjoškolskim udžbenicima to ne dopušta. I naravno, jednom kad su došle Eterle, Jebo te bog, Prekrasan svijet i slične epohalne stvari, sve se ponovno razbuktalo do uobičajenih razmjera. Tako da je jedina prava zamjerka koja se Pasima može dati ta da vrijeme od njihovog prošlog albuma dosta brzo curi, a oni i dalje nemaju niti jednu novu stvar. Ili ju barem ne sviraju. Ne bi bilo dobro da se i njima dogodi slučaj Motus, a nekako miriši malo na to. No, još uvijek je prerano da o tome govorimo. Na kraju krajeva, ako si itko smije umisliti da je dosegao stadij u kojem se više nema što pametno za reći jer je sve već objašnjeno, to su onda uradili oni sa zadnjim albumom Reci mi da li te boli.
[ pasi ]

pasi   © megi

Za rezime mogu reći samo da se radilo o istinski predivnoj večeri te da su ovi memorijali prerasli razinu običnih koncerata i prešli u nešto o čemu se priča cijelu godinu i tako u krug. Znam da je teški kliše to napisati na kraju, ali ja zbilja jedva čekam slijedeći.

ujak stanley // 05/10/2015

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*