U ovom bučnom svijetu nasilno serviranog obilja sadržaja, buke i stresa, jedno od posljednjih utočišta pronalaženja mira i prilike za introspekciju je glazba. I iako to stanje najčešće prizivamo kad ju slušamo u samoći svojeg doma, nekako uvijek priželjkujemo da nas i njezino izvođenje uživo pred većim auditorijem uvede u audio-socijalni ugođaj relativne intime i opčinjenosti. Jednostavno rečeno, da izvođač učini da na trenutak zaboravimo na ono prije i poslije, a uživamo u ovome sada gradeći pritom svoju vlastitu zonu zena i prepuštanja. Šaputavi specifičan vokal Josea Gonzaleza, njegovo otmjeno i znalačko prebiranje po žicama gitare, te melankoličnom teksturom prekrivene melodije pjesama nude upravo takvu oazu. Stoga smo se svi mi, koji lupkanje kišnih kapi volimo usklađivati s otkucajima vlastitog srca, posebno razveselili dolasku ovog švedskog folk-trubadura u Zagreb i prilici da se prepustimo intimi njegovih melodija uživo. "Ground control to major Tom", upravo se spuštate u sletnu bazu Lauba. Odbor za doček je spreman, a tisuće grla odbrojavat će do vašeg sigurnog povratka.

Iz ovih poetskih sanjarija i priželjkivanja intimnog koncerta brzo me probudio grubi ulazak u Laubu - kuću za ljude i umjetnost, kako joj kaže slogan, koja je u ovom mjesecu uz pomoć Žednog Uha odlučila ugostiti nekoliko glazbenih događanja počevši upravo koncertom Josea Gonzaleza. I okupiti što više ljudi, naravno. Prizemljenje stvarno jest došlo iz tisuća grla, ali ne kao sigurnosno odbrojavanje već nesnosan žamor koji je u potpunosti zaglušio kantautoricu Jessicu Pratt, kojoj je na ovoj turneji pripala čast da nas uvede u intimu cijele večeri. U normalnim okolnostima njezine folky melodije i intimno-ispovijedni tekstovi možda bi i proizveli takav učinak, no u ovoj atmosferi željezničkog kolodvora (kako je sama Jessica primijetila) nisam čuo apsolutno ništa što sviraju ona i njen pratitelj. Njih dvoje bi ponešto između pjesama i otkomunicirali, a pretpostavaljam da je bilo u stilu:"Jesi li sigurna da bi trebali još svirati? Ne čujem te uopće u monitoru." "Sumnjam da nas nitko išta i u publici čuje, al evo ima ih tu pred stejdžem par koji izgledaju kao da su nas došli čuti. Ajd još koju, pa se kupimo." Naravno, nisu se skupili jer su profesionalci i odsvirali su, što zajedno što Jessica sama, cijeli set od četrdesetak minuta. Vjerujem da ih je iskustvo podsjetilo na vlastite početke dok su se po birtijama probijali i nastojali zaokupiti pažnju slučajnih namjernika i posjetitelja. Jedino što je ovdje u Laubi takvih nezainteresiranih namjernika bilo više od tisuću, pa su i šanse da ih nadglase bile višestruko manje. Svaka čast Jessici što je odradila predviđeni set, iako sam cijelo vrijeme priželjkivao da demonstrativno ustane i ode, te spasi nas koji smo ju došli slušati od daljnjeg crvenjenja. Što od srama, što od bijesa.

Nakon odlaska Jessice, taman je bilo vremna za strateško raspoređivanje bliže/dalje stejdžu, kako je već tko procijenio da će biti joseove šanse da nadglasa žamor. Kako sam poslije čuo, ovi koji su se držali iza polovice dvorane opet su popušili, no mi ispred stejdža mogli smo se donekle prepustiti uživanju. A razloga za uživanje je bilo pregršt. Jose je na stejdž izašao sam i uspio utišati većinu dvorane izvedbom pjesme "Crosses" s prvog albuma, odmah nam demonstriravši vještinu i lakoću prebiranja žica gitare istovremeno ritmizirajući melodiju neprimjetnim udarcima u tijelo i povlačenjima žica. Njegov topao i šaputajući vokal jedinstvene ljepote, uvlači se brzo čovjeku u uho, u kožu, razoružavajući ga i prepuštajući melodiji. Nakon solo uvoda, na stejdžu mu se pridružio četveročlani bend i s njim ostao do kraja. Krenuli su s vrlo ritmičnom "What will". Dvije akustične gitare, pljeskanje ruku, bas bubanj i konge nabili su atmosferu latinoameričkim ritmiziranošću, a koja uz prebiranje gitare a la Concierto de Aranjuez ponajviše upućuje na argentinsko porijeklo Josea. Intimno, umirujuće i nenametljivo, za ljuljanje u mjestu, a i u vlastitim mislima. Kroz sve to probija se taj razoružavajući i prepoznatljiv joseov vokal. Iako nije puno komunicirao, Jose se potrudio zahvaljivati nam i uputiti nekoliko fraza na tečnom hrvatskom, kojeg je, vjerujem, vokabular vjerojatno imao prilike isprobati i par dana prije u Beogradu. Srećom nije imao sad već učestalu usporedbu našeg "hvala" s "koala". Bio sam mu i zahvalan zbog poštede od toga, jer zadnjih dana "koala" više asocira na nesretno koaliranje nego hvalu. A na politiku smo ipak ovdje došli zaboraviti. Ono što čini nastup Josea Gonzalesa jedinstvenim male su stvari. Čovjek je postao poznat po zadivljujućoj sposobnosti pretvaranja tuđih pjesama različitih žanrova u minimalističke melankolične dragulje, pa tako i živahni hitić Kylie Minogue "Hand on your heart" iz blještave Stock-Aitken-Waterman produkcije pred nama pretvara u gotovo neprepoznatljivu umirujuću baladu punu šuškavih zvukova i ritmičnosti koju proizvodi ostatak benda pucketajući prstima, udarajući štapićima (ooooj Josipoviću nesrećo, nisi li mogao učiti od onih koji znaju?!), lupkajući po okviru bubnjeva. Cupkajući plemenski ritam, gradacija melodije, savršeno prekalapnje joseovog vokala s pratećim vokalima, te prigodna igra svjetla na stiliziranim planinama iza benda učinili su da mi "Walking lightly" bude prvi trenutak za naježenje i jedna od domljivijih izvedbi večeri. A osim tog opčinjujućeg događaja, uspjela je i proizvesti toliko priželjkivano prepuštanje sebi, svojim mislima, meditaciji u masi. Nakon nje uslijedilo je smirivanje doživljaja uz solo Josea i "The forest" (prilika nepoznatoj djevojci do mene da pročavrlja s frendicama i ode po cugu), a onda je krenuo i najplesniji niz koji su činile "Let it carry you", "Leaf off/ The Cave", "Killing for love" i potakle ljuljanje nošeno stihovima "let it carry your away... and dance your night away". Zapravo, gotovo cijela večer protekla je u ritmičnom njihanju uz umirujuću glazbu, pa iako su uglavnom propuštene prilike za aktivnije uključivanje publike singalongom (hej pa zaboravih, koliko ih je uopće došlo slušati koncert?) ili ritmičnim pljeskanjem (na što joseove melodije jednostavno zovu), bilo nas je koji jednostavno nismo mogli izbjeći oslobađajuće ponavljanje "let the life lead you out" iz Leaf off/The Cave uz periodički clap clap rukama.

Slušajući sve ove ritmizirane stvari, postaje jasno zašto Jose naginje suradnji s mnogim elektroničkim glazbenicima, odnosno zašto su njegove vlastite stvari zahvalana podloga za različite remixeve. A sklonost naginjanju elektronici Jose je demonstrirao i večeras. Prva stvar bila je zapravo stvar jednog od članova benda, do tad zadužen za KORG, pljeskanje, digitalne udaraljke i ostala zvukovna čudesa koja proizvode elektroničke igračke na stejdžu. Pod imenom Barbarossa, James Mathe stvara vlastitu ambijentalnu elektroničku glazbu, a Jose mu je prepustio da nam ju izvede i otpjeva, uključivši se samo kao prateći vokal i time pokazavši vlastitu skromnost i neopterećenost slavom, te zahvalnost za dobru melodiju i beat. Ova elektronička laganica bila je savršeni uvod u drugi highlight večeri i još jednu obradu. "This is how we walk on the moon" Arthura Russela pokazala je da je Jose i majstor inverzije u drugom smjeru, pa osim što od plesne elektronike i popa radi intimne folk stvari, od ovog minimalističkog i jednostavnog weird pop dragulja radi hipnotizirajući remix zamijenivši puhačku sekciju elektroničkom podlogom koja prerasta u meditativni house krešendo. (Nepoznata djevojka do mene upravo je nepoznatom nekom mobitelno dojavila da se ne gura naprijed i nek uživa. Ona je konačno pronašla svoj mjehurić zena?) Nešto slično što na zadnjoj turneji radi još jedan kantautor šaputavog stila pjevanja, Sufjan Stevens, koji svoje intimne koncerte završava nabrijanom elektroničkom verzijom svoje stvari "Blue bucket of gold" u eksploziji ritma i stroboskopa.

Posljednji dio službenog dijela koncerta činile su na moje zadovoljstvo, a i svih u dvorani, obrade koje su Gonzaleza i proslavile "Teardrop" Massive Attack (koju možda, hush hush, uskoro opet čujemo i u originalu ;) i "Heartbeats" joseovih sunarodnjaka The Knife. Pa iako sjajne i unatoč tome što izvlače maksimum odobravanja iz publike kod mene nisu uspjele zasjeniti iskustvo " hodanja po Mjesecu" od malo prije. Možda bih u drugačijem setingu više uspio doživjeti njihovu ogoljenu initmu i naboj koji imaju kad ih slušaš u samoći vlastite sobe/slušalica. A možda se samo radi o prezasićenosti ljepotom. No nedvojbeno, bolje leži zatvoriti koncert nečime što je već prepoznato od većine. Bis opet pokazuje snagu vlastitih stvari Jose Gonzaleza kojeg započinje solo i opasnim propitkujućim stihom "What would you do if it all came back to you?" (iz "Line of fire"), da bi ga završio s bendom u još jednoj ritmički snažnoj izvedbi i stihovima "I see problems down the line. I know they're not mine. Don't let the darkness eat you up."
Uz ovaj ponavljajući završni stih iz "Down the line", mogli smo zadovoljni otići u noć.

Jose Gonzalez unatoč relativno malom broju albuma (u svom petnaestgodišnjem djelovanju) tihog i umirujućeg predznaka, ovu večer pokazao nam je kako ima što za ponuditi i povrh obrada koje su ga učinile poznatim. Za sve nas koji smo obratili dovoljno pažnje i uspjeli se isključiti iz žamora, bilo je to jedno opčinjavajuće iskustvo i nadam se da ćemo ga imati prilike ponoviti.

Iskustvo dovoljno jako da na moment zaboravim nesretnu Laubu i hajp i ugušim pomisao da se sve vjerojatno moglo riješiti i tako da se ljude posjelo. Taj sjedeći položaj ima neki čudan ušutkavajući utjecaj na ljude. No tad se ne bi prodalo toliko karata i toliko cuge, a i ovi svi koji dolaze biti viđeni ne bi mogli doći do izražaja. You win some, you lose some, a ovdje je kvaliteta doživljaja očito bila podređena masovnom hajpu.

Dva palca gore izvođačima, a neodogojenoj publici svakako srednji prst. Više puta.

bir // 13/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos