I tako, epohalni pohod benda Dosh Lee je došao svome kraju. Tih 11 koncerata koje su odvalili možda u teoriji zvuči kao vrlo naporno iskustvo nakon kojeg će uzeti pauzu od proba na neko vrijeme da se revitaliziraju i povrate želju za muziciranjem, ali mogu vam reći kako tome uopće nije tako. Barem se ne čini. Dapače, dojam je da bi ti momci najradije nastavili ovim tempom do daljnjega da mogu. Ali ne mogu, negdje se ipak moralo stati. Spletom okolnosti (teroristi su, uz sve ostalo, uspjeli sjebati i ideju o 11 dana buke zaredom), ta posljednja postaja ispao je Route 66 - omiljena oaza, krčma u kojoj se mnogi od izvođača koji te večeri zasviraše osjećaju kao doma. Dan je bio ponedjeljak, vrijeme hladno, a lineup posložen na način da se sve to (neke u toj istoj birtiji, neke u desetak dana prije toga) moglo čuti i vidjeti uživo već bezbroj puta. Ukratko, nije obećavalo. Pa ipak, pokazalo se da Route ponovno nije zakazao. Dapače, mislim da je ovaj "after" na kraju ispao jedna od najposjećenijih večeri i na taj način dodatno podebljao dojam o kafićima kao zahvalnijim mjestima za svirke ovakvih nerazvikanijih bendova. Ne nužno što se tiče ozvučenja i ostalih uvjeta (iako je u Routeu i to na vrlo zavidnoj razini), ali ako govorimo o količini publike, onda definitivno da. Tri birtije - Spunk, Praćka i Route - jedina su to mjesta koja su tijekom tih 11 dana dosegla status "ugodno popunjenih". Budimo realni, to je dijelom zato što je narod krenuo popiti pivicu u svoju omiljenu birtiju pa im nije bilo teško izdvojiti 0/10/20 kuna kad ih je na ulazu dočekala vijest da netko nastupa. Nego, zašto ja ovoliko trkeljam u uvodu? Pa zato što nakon uvoda slijedi trenutak kad počinjem pisati o samim nastupima Dosh Lee-a i Biciklića, a to je nešto za što imam dojam da radim svaki dan pa se već malo bojim kako će ispasti... No, što je tu je... Ide.

Ne znam točno kad je Dosh Lee počeo jer vrijeme prolazi u hipu kad se baviš pretakanjem prošvercane pive u staklene boce i ćaskanjem s masu dragih i poznatih faca od kojih su se poneke netom vratile s europske turneje (Abergaz i Idolsi), ali mislim da nije upitno da su kasnili. U biti, koliko je to nekome tko čita report s giga uopće bitno? Kao, bend je kasnio 25 minuta. I? Bezveze, mislim da to ubuduće više neću spominjati. Dakle, ne znam točno kad je Dosh Lee počeo ali to uopće nije bitno. Ono što je bitno - to je da, na skali njihovih nastupa koje odgledah, ovaj po intenzitetu i dinamičnosti bješe bliži onom u Grey Roomu nego onom u Klubu. Za slučaj da niste te sve izvještaje pročitali (SRAM VAS BILO!) a i ne namjeravate, pojasnit ću da to znači da su bili više gori nego bolji. Ne nužno gori u punom smislu riječi, ai gori nego što umiju biti. I dalje je ta njihova peppersoidna funk-punkčina zvučala vrlo sočno i potentno, samo što se taj "potencijal" te večeri nije do kraja manifestirao u svim aspektima. Znam da je možda da malo infantilno koncertu dodijeljivati niže ocjene zato što nije bilo dovoljno scenske ekstravagancije, ali sami su si krivi, na to su nas navikli. Dobra strana te priče je da je onda više do izražaja dolazio inače nešto "sramežljiviji" član benda, Dario Aman na gitari koja ja zbilja tu večer zvučala vrhunski i dominirala zvučnom slikom. Samo da kažem, nisam dobio dojam da je opisano stanje stvari nužno povezano s iscrpljenošću. Naravno da je lako u tome tražiti "izliku", ali ja sam siguran da bi se već sutradan na nekom drugom mjestu karte drugačije posložile. Rijetki su oni koji su uvijek na vrhuncu igre, svi ostali (pa tako i Dosh Lee) su primorani prihvatiti da je svaki koncert jedan mikro-kozmos za sebe i da, osim striktno muzičkih aspekata, ima tu i puno sociologije, kemije, fizike i filozofije koje moraju kliknuti da bi sve bio savršeno.

A kad zakažu i sociologija i kemija i fizika i filozofija, a bogme i muzika, onda dobijete Ministarstvo Napada. Bože pomozi, što je ono bilo. Uvijek kad bismo se u srednjoj školi svi masovno uhvatili sranja po nekomu ili nečemu, razrednica bi nas, pamtim to kao da je bilo danas, zaustavila i zamolila da pokušamo navesti barem tri pozitivne stvari o toj temi. Odlučio sam na taj način i ja pristupiti analizi njihovog koncerta, pa evo, da se odmah toga riješim - 1. Nisu svirali predugo, 2. Nemam pojma 3. Zbilja ne znam. Bend postoji već niz godina i sviraju udžbenički punk i rock koji ne biste ni primjetili da nisu tako neusvirani i da nemaju tako neugodno loše tekstove. Jedino što bi ih koliko-toliko moglo spasiti, to bi bilo kad bi se na njima moglo primjetiti da se (na tragu Biciklića) žešće sprdaju i rugaju sa svim klišejima navedenih žanrova. Međutim, to se ni po čemu ne kuži. Nažalost, izgleda da su oni prilično ozbiljni u tome što rade, autoironiju njušim samo u nedovoljnim tragovima. I to je otužno, mora se reći. Dakako, uvjeren sam da postoji još masa ovakvih bendova - nekoliko sredovječnih prijatelja/braće u popodnevnim satima nakon što su skupili klince iz škole i vrtića jednom tjedno malo zasviraju u garaži. Razlika između tih bendova i Ministarstva napada je ta što se ovi odvažuju izaći iz te garaže i imati javne nastupe. Da su ostali unutra, nitko im ništa ne bi mogao prigovoriti, ali ovako si ja uzimam za pravo reći da je njihov koncert jedno iskustvo koje ne bih preporučio. Ne prezentiraju ti ništa što nisi već puno puta čuo negdje drugdje, ne pokažu vještinu ni u stihoklepačkom, ni u pjevačkom, ni u sviračkom, ni u komunikacijskom dijelu. Jedino te možda malo nasmiju, ali to je više onaj smijeh od neugode nego od zabave. Dobro, kad se drže najosnovnijeg punk rocka i ne zalaze ni u kakve "eksperimente", još im se može oprostiti. Ali nikad neću zaboraviti izraze lica ljudi u Routeu dok su gospoda svirala neku polaganu pjesmu o čaju. Hahahahaha. Neugoda se mogla rezati tupim nožem u zraku, neki su gledali u pod, neki su se crvenjeli poput paprika, neki su nabijali kapuljače na glave a neki su se skrivali iza drvenih greda. Ako mislite da se zajebavam, ne zajebavam se. Točno tako je bilo. Ne da mi se uopće objašnjavati da je sve upravo napisano samo moje mišljenje i ništa više, svatko tko misli drugačije ima potpuno pravo isprintati ovaj tekst i obrisati njime šupak. To vam je valjda jasno.

U biti, izgleda da mnogima nije. Jer se na svakom drugom izlasku susrećem s pitanjima i komentarima tipa "Zašto si posrao ove?" i "Kaj imaš protiv ovih, oni sviraju iz srca?" i slično. Jedno od najneshvatljivijih, a ujedno i jedno od najčešćih je "Zakaj pljuješ po Biciklićima?". E to tek ne kužim. Od svih gradskih punk bendova, Biciklić smatram najzanimljivijim fenomenom. Njihova anti-muzika je do te mjere fascinantna, posebna i nevjerojatna da me ne prestaje privlačiti i nakon valjda doslovno stotinu pohođenih koncerata. Način na koji potpuno brišu granice između izvođača i publike, način na koji si uzimaju za pravo, poput svojevrsnih dvorskih luda punk scene, pjevati što god im padne na pamet i pritom proći nekažnjeno, način na koji na koncerte dolaze toliko odrvenjeni da ne mogu ni gledati a kamoli svirati, te prije svega način na koji ih potpuno i apsolutno zaboli kurac, sve su to faktori zbog kojih je u mojim očima taj bend doslovno i bez pretjerivanja, utjelovljenje punka. Negacija svega normalnoga, uobičajenoga i općeprihvaćenoga. To je punk. A točno to je i Biciklić. To mislim danas, mislio sam kad sam ih prvi put čuo i mislit ću zauvijek. I kad bacim oko na svaki tekst koji sam do sad o njima napisao, nigdje ne vidim išta što bi bilo oprečno s tim mišljenjem. A to što živimo u trenutku kad se od muzičkih novinara traži i očekuje da samo i isključivo bezrezevno hvale na sva usta i nemaju nikakav kritički stav, to je vaš problem a ne moj. Nabijem tu shemu, da se razumijemo. I nabijem svakoga tko ne želi izraziti svoj stav, već se skriva iza maske "objektivnosti" koja se u praksi svodi na isticanje pozitivnih točaka a ignoriranje svih drugih. Jebeš to, kome to treba? I zato evo još jednom - da, Bicikliću popularnost opada. I da, moraju snimiti novi album pod hitno. I pazi ovo, neke nove stvari koje sviraju na koncertima nisu na razini na koju smo od njih navikli (Deda Vrag, Tarzan, Anti-sve...). Eto, zovite me mrziteljem, sasvim mi je svejedno. Dakako, stoje i činjenice da je ovo bio jedan od svirački najbolje odrađenih nastupa Biciklića, s minimumom grešaka i maksimumom koncentacije. To je zato što nisu bili zgaženi. Također, Debeli za mikrofonom je u Routeu uvijek u uvjerljivo najboljoj formi, vidi se da je kao doma. Između svake pjesme baci neku spontanu pošalicu i jednostavno je izvrstan vođa ceremonije, dok npr. U Vintageu to nije tako. Nedostajalo je malo pogo-publike ovaj put, i hektopaskali u zraku nisu bili toliko dementno nastrojeni, a bogami je i svirka bila rekordno kratka (šuška se da je to zato što je u nekom trenutku upao gazda) pa su tako preskočili inače neizostavnu Hrpu, ali bio je pravi gušt slušati kako "dobro" zvuče.

Nakon koncerta se nikome nije baš dalo kući ali smo se ipak ubrzo pokupili kad smo procijenili da se ne možemo nositi s prohtjevima ekipe koja je snimala zadnje kadrove dokumentarca o ovih 11 dana buke. Zamislite, 11 dana BUKE, a oni od nas traže da budemo tiho! Nema veze, neka ih - jedva čekam vidjeti taj film i nadam se da će uspjeti prenijeti suštinu cijele priče. Ako mene pitate, ona se nalazila u sjaju u oku, osmijehu na licu i pozitvi u zraku. I dobroj svirci, naravno.

ujak stanley // 26/11/2015