Zaključujući prošlogodišnji izvještaj s Pozitivnog koncerta, pretpostavio sam kako je činjenica da je isti trajao dva dana samo iznimka povodom desete obljetnice te kako će se dogodine organizatori ponovno odlučiti za jednodnevnu varijantu. Smetnuo sam pritom malo s uma da je organizator tog događaja Los Angeles Agency, agencija koja svakim novim potezom polučuje sve više uspjeha i kojoj očito ne pada na pamet raditi "korake unazad". Ako se prisjetimo da je Pozitivac svojedobno stanovao u Tvornici, pa u Ciboni, a sad je već na duplom Domu Sportova, nemojte se iznenaditi ako za koju godinu budete čitali izvještaje s istoimenog događaja s hipodroma.

Uf, tek će tad bend koji bude imao "nesreću" da svira prvi imati dojam da ne svira nikome. Ovaj je put to dopalo Punčke, trio djevojaka iz Vinkovaca čiji se staž na sceni čini nekako disproporcionalan njihovim vrlo mlađahnim licima.Naša je publika ozloglašeno nezainteresirana za predgrupe, ni ovom prilikom se nije dogodila iznimka. Dapače, dvorana se činila gotovo pa sablasno praznom. No, čak i ako niste (ja uz dužno poštovanje, priznajem da nisam) neki veliki fan njihovog izričaja, morate poštovati to kako uvijek daju sve od sebe. Ništa drugačije nije bilo ni sada, u tim prilično nezahvalnim uvjetima. Kad kažem kako "daju sve od sebe", tu poglavito mislim na Luciju, curu za mikrofonom i gitarom koja vječito ukrade šou i iz koncerta u koncert se dokazuje kao ponajbolja frontwoman u državi. Količina njene uživljenosti u to što radi je jednostavno neodoljiva, do te razine da ne možete skinuti oka s nje. Kao neki magnet je. Cure su inače imale samo pola sata za svirku tako da su nam stigle podariti tek pokoju staru pjesmu i šačicu onih koje će se naći na sljedećem albumu koji navodno izlazi ubrzo. To je dobro, vrijeme im je za novi album pošto se čini da je hype oko njih ipak trenutno nešto slabiji nego oko drugih bendova iz LAA kataloga tipa Silente ili Johnatan. Sama svirka djevojaka je bila kvalitetna kao i uvijek, ali je mojim na manje koncertne prostore naviknutim ušima cijelo vrijeme zvučala nekako daleko i mutno u toj grandioznoj praznoj dvorani. To nije do njih, nego do mojih navika i preferencija i da sam iole profesionalan ne bih vas time zamarao. No, kako nisam, tako mi nije problem niti napisati da sam na sasvim osobnoj razini žalostan što Kawasaki 3p nije svirao barem malo duže. Publika im je svakom novom pjesmom bivala sve masovnija, atmosfera sve bolja, a i oni sve raspoloženiji. I onda su, taman kad se u parteru počelo ozbiljnije komešati i prijetiti da proključa, morali sići sa stejdža. No, što da se radi - to su dobro poznate boljke ovakvih koncerata. Prekratke svirke mahom predobrih bendova pred često prilično lošom publikom, to bi bio moj opis stanja stvari nakon cca. petogodišnjeg posmatranja sudjelovanjem na Pozitivcu. Hoću reći, "pravi" fanovi K3P-a i Pipsa će puno prije pohoditi njihove gigove u Saxu ili Tvornici nego u Domu Sportova, to je naprosto tako. Dok će ovdje prije doći svi oni koji su za održavanje tog koncerta čuli na Radiju Anteni ili HTV-u, te žive u uvjerenju kako je to jedan od pet gigova koji se u gradu uopće odvija u cijeloj godini, prosto zato što su površniji konzumenti glazbe koji su navikli samo "gutati" servirano. Nije ovo nikakav elitizam niti takvu publiku smatram nedajbože bezvrijednom, samo želim reći kako je u takvim uvjetima teško dovesti stvar do kolektivnog transa i onog ekstatičnog stanja kakvo su ti isti izvođači inače u stanju proizvesti. Da ne bih tu sad ispao totalni seronja, moram reći kako je cijela stvar po tom pitanju ipak bila bolja nego prošle godine kada je za vrijeme TBF-a bilo toliko trulo da je smrdilo. Za taj "boljitak" je Kawasaki 3p možda i najzaslužniji, zbilja su bili dobri. Još su jednom suvereno pokazali kako im treći album ni po čemu ne zaostaje za prva dva, to je možda i ono najbitnije. Ovi su stari blesani unatoč tom svom imidžu neotesanih i neukrotivih luđaka uvijek u stanju isporučiti više nego kvalitetan nastup, i na tome im valja skinuti kapu. Onda su na red došli Pips, Chips & Videoclips. Ako su nastupi u malom Domu Sportova svojevrsna generalna proba za one u velikom, onda se Pipsi imaju pravo smatrati malo zakinutima ovdje, zato što je općepoznato da su oni taj prostor rasturili puno više nego Urban. Ništa zato, nije prevažno. Ono što je zajebano kad Pipsi sviraju sat vremena, to je što tu onda nema ni sekunde opadanja intenziteta, sve samo hit do hita, singalong do singalonga i ljubav do ljubavi. Ripper je mudar i suvisao čovjek, savršeno mu je jasno koji su mu albumi najbolji u karijeri (Walt, Bog i Fred Astaire) i po tome znalački kroji setlistu na best of način. A kad ti "best of" setlista sadrži masu pjesama s posljednjeg albuma (ponovno jedna stvar kojom se Urban ipak ne može do te mjere pohvaliti), onda znači da si opasno jak igrač i nakon toliko godina u igri. I još kad imaš za suprugu ženu koja je u stanju uskočiti na pozornicu i dodatno izdominirati cijelu stvar, pa kud ćeš bolje. Zaista, nakon cijele ove večeri, meni su u nekako najjačem sjećanju ostale te Yayine 3 minute na Trubaču. Negdje tijekom nastupa Pipsa je postalo definitivno jasno da Dom Sportova neće biti ispunjen, tribine su naime ostale poluprazne. No, i dalje se tu radi o šest tisuća grla. Koja nisu ni približno uspjela dobaciti do one količine decibela što ih je u maloj dvorani proizvelo tri-četiri tisuće, ali nije svaki dan petak. Dobro, ovo je igrom slučaja bio petak ali siguran sam da shvaćate što hoću reći. Urban & 4 su preuzeli kormilo u zadnjoj etapi i sigurno priveli brod kraju. Svjestan sam da se očekuje da dam neki svoj dojam ovog koncerta, ali ja moram biti iskren i reći da jedva da ga i imam. Ljudi su naprosto došli, disali, pjevali, svirali, povremeno i zviždali, i onda otišli. Nothing to write home about, a nije bilo ni loše. Kao kad gledate film koji ste nekad prije već gledali i znate da vas nije bogznakako oduševio ali nemate ništa protiv da bacite oko još jednom zbog onih nekoliko scena za koje znate da su klasici. U Urbanovom su slučaju to naravno Mala truba, Mjesta za mene, Budi moja voda i još poneka. Sam je na koncertu konstatirao kako se nada da znamo da oni nemaju hitove, ali ipak je po osjetno intenzivnijoj reakciji publike bilo jasno da su to baš ove navedene pjesme. Kao jedna institucija domaće glazbe, čudi me da Urban nikad nije uspio razviti malo "ispoliraniji" pristup publici na koncertima. Dojam je da mu ponekad njegova urođena oholost nekako stoji na putu do potpunog sjedinjenja s fanovima, a to je ovaj put koliko-toliko uspješno pokušao promijeniti zvanjem ponešto ljudi na pozornicu i silaženjem u publiku. I da, imao je haljinu, to se valjda mora spomenuti. Kako su on i njegova četvorka svirali zadnji, imali su tu privilegiju da se vrate na bis koji je bio okončan zaista impresivnom izvedbom te legendarne Moje vode. I to je bilo to, prostor je u rekordnom roku ispražnjen, a večer je nastavljena lumpovanjem u Mediki uz DJ Seru koji nas je svojim balkanskim hitovima gađao drito u srce sve do jutra. Na drugoj večeri Pozitivnog koncerta nisam bio, ali za vjerovati je da je zbog S.A.R.S.-a uspjela privući još puno više ljudi. Ova prva je prošla u redu, točno onako kako se moglo i očekivati. Nema tu puno iznenađenja ni novosti, Pozitivan koncert je jedan premasovan događaj da bi se išta prepustilo slučaju ili riskiralo. I to je razumljivo, tako mora biti. Neka ga, potreban je. Poživio daboga još sto i jedanaest godina.

ujak stanley // 30/11/2015