Ne znam koja je priča i radi li se možda samo o spletu okolnosti, ali Tvornicu Kulture je ove godine posjetio cijeli niz izvođača iz Beneluksa. Posljednji (zasad) u tom nizu se zove My Baby i dolazi iz Amsterdama, a sačinjavaju ga Cato van Dyck na gitari i vokalu, Daniel da Freez Johnston na svakojakim gitarama i Joost van Dyck na čudnovatim bubnjevima. Sasvim je moguće da, baš kao i ja do prije deset dana, nikad niste čuli za taj bend, pa bih vas u tom slučaju zamolio da pročitate ovaj tekst do kraja kako biste mogli osvijestiti kakav se to spektakularan čin odvio te lude nedjelje u Šubićevoj 2 gdje nas je ova nizozemsko-novozelandska kombinacija dovela do stanja transa.

Kao predgrupe su nastupili bendovi Jam Ritual i Driving Mrs. Satan. Ako ste nekad pročitali neki moj izvještaj, znate da predgrupama običavam posvetiti jednako pažnje kao i headlinerima, pošto mi sve drugo nema smisla. Ako već idem slušati glazbu uživo, pa nisam onda valjda tolika budala da propuštam ili ignoriram išta. Nažalost, ovaj me put snašla drugačija sudbina tako da, iako sam želio čuti nastupe oba benda budući da ih nikad do sad nisam čuo uživo, u tome nisam uspio. Ako baš želite znati zašto, mogu vam reći. Naime, izgubio sam bio tog popodneva poveći snop ključeva (otvarali su svaka vrata koja su mi u životu važna), pa sam večer većim dijelom proveo tražeći ih. No, nisam ih izgubio tek tako bilo gdje. Ispali su mi negdje u ogromnoj, nezamislivo grandioznoj nakupini otpalog lišća na Knežiji koju su cijenjeni radnici Zrinjevca tako lijepo aranžirali da nisam uspio odoliti porivu da u istu malo zalegnem. Bila je to krucijalna pogreška, definitivno. U potragu su su se tijekom večeri uključili prijatelji, slučajni prolaznici, a na ovaj ili onaj način su pomogli i HVIDRA, vojska i crkva, ali fantomskim ključevima se nije moglo ući u trag. Kad je sat otkucao desetu uru, a entuzijazam oko pronalaska istih bio na rekordno niskim granama, ipak je odlučeno da će se uzeti pauza i zaletiti biciklima do Tvornice. Hvala nebesima što smo to uradili, ne bih se mogao nositi sa spoznajom da sam propustio ovako nešto dobro. To jest možda i bih jer u tom slučaju vjerojatno ne bih znao koliko je dobro bilo. Ali njušio sam da valja, njihova dva dosadašnja albuma koja sam u tjednu prije koncerta preslušavao su me uvjerila da razmišljam u tom smjeru. Da su baš ovako dobri, e to mislim da nitko nije mogao ni pretpostaviti. Čim sam ih ugledao, osjetio sam neku snažnu poveznicu s njima. "Ovo su moji ljudi", pomislio sam. Cjelokupan imidž im je vrlo živopisan i upečatljiv, izgledaju kao da su netom došli s Goulash Disko festivala. A ja koliko god bio ćelav i slušao ska, izgleda da ipak volim te hipije. Ali nastranu te brije, 'ajmo malo o muzici. Najbolja je. Najbolja na svijetu. Kakav bend, drugovi i drugarice! U 2015. godini, ne dogodi mi se često da konstatiram kako je neki izvođač revolucionaran, pa čak ni unikatan. My Baby to jesu, u svakom smislu. Osnova njihove glazbe je Johnstonova blues gitara koja je toliko iskonska da bih, kad bismo izbacili sve druge zvukove iz benda, lako mogao pomisliti da to svira sam Elmore James. Čovjek slidea i fingerpicka na tim svojim nevjerojatno dizajniranim gitarama (jedna izgleda kao da je krpana od dijelova sa smetlišta, majke mi) kao da to radi još od prošlog života i to je samo po sebi već dovoljno fascinantno. Ali ona nadogradnja na to, to je ono što ovaj bend čini onim što jesu. Naime, uspjeli su pronaći formulu po kojoj je od bluesa moguće napraviti party muziku. Nemojte me pitati kako i zašto, ali u drugom dijelu koncerta sam se većim dijelom osjećao kao da sam na trance tulumu. I ja, i ostatak solidno popunjene male Tvornice koja jednostavno nije mogla vjerovati što joj se to pred očima i ušima odvija.

I druga dva člana zaslužuju dobiti pokoju riječ, dabome. Bubnjar nije normalan i zaslužan je za neke od najurnebesnijih prijelaza koje sam do sad čuo. Osim toga, on pod normalno svira na potpuno raspadnutim činelama koje izgledaju kao da se netko iživljavao na njima danima dok nisu poprimile svoj sadašnji stadij, a dio bubanj seta mu je i stara hrđava bačva koja ne stoji tamo reda radi nego momak zbilja lupa po njoj. Pjevačica je tijekom koncerta svirala i gitaru i volinu, ali ipak je prioritetno pjevačica. Vokal joj je čaroban, zamišljao sam da je neka drevna vještica iz močvare. Da, to nisam spomenuo - ovaj bend dijelom ima te šamansko-poganske voodoo vibre u koju ne možeš uperiti prstom, ali se itekako osjeti. Ja vam vjerujem da vama to sad dosta kul zvuči, ali vjerujte i vi meni da uopće ne možete ni zamisltii količinu sinergije koju dobijete kad spojite ovo troje ljudi na pozornici. Imao sam dojam da svo troje dišu u istom ritmu cijelo vrijeme. Glazba ne samo da im je fascinantno odsvirana i otpjevana, već je i posložena na način toliko uzbudljiv i smislen da je to milina. Svaki prijelaz, svaka gradacija ili promjena ritma i dinamike je zvučala kao točno ono što se u tom trenutku moralo dogoditi da bi pjesma, a s njom i osjećaj zadovoljstva i ugode među narodom, prešla na viši nivo. Bio je to jedan suludi iskonski dvosatni krešendo koji je pri svom kraju rezultirao s toliko osmijeha i dobrih vibracija koliko dugo na nekom koncertu vidio nisam. Jednostavno su nas oborili s nogu, ovaj koncert mi komotno može ući u top 10 ikad odgledanih. Znate što je najbolji dokaz koliko jebeno je bilo? Redar pred pozornicom je cijeli koncert sramežljivo kimao glavom i tapkao nogom, a na bisu (na koji smo ih dozvali bez tisućinke oklijevanja i vrlo vrlo glasno) čovjek nije više mogao izdržati nego je izvadio mobitel i snimao šou. Rispekt za gospodina. Nakon giga sam imao čast malo porazgovarati s članovima benda, i zadovoljstvo mi je prenijeti vam kako su i sami rekli da im je ovo bio najbolji koncert do sad na turneji. Sve se poklopilo bilo te večeri, svaki ton, svaki takt i svaka kretnja. Rijetko viđena stvar, prava magija na djelu. Apeliram na sve gradske koncertne organizatore da ne dopuste da 2016. prođe bez ovog benda. Hvala.

ujak stanley // 02/12/2015